U EU kroz Kumrovec

Ovaj tekst pišem dok još nisam čuo “jako dobre vijesti” koje je Hrvatskoj za danas najavio predsjednik Europske komisije Barroso. Čini se da bi hrvatski pregovori s EU mogli završiti u ovom mjesecu, pa bismo “svi” morali biti sretni. Kad je riječ o EU, to poopćavanje je uobičajeno: ono što veseli političku elitu i medije, trebalo bi veseliti cijelu Hrvatsku. A tu neistinu šire najviše oni koji su se pobojali da bi mogla biti riječ o neistini.

Naime, ako cijelu Hrvatsku usrećuje ulazak u Europsku uniju, zašto je Hrvatski sabor promijenio Ustav, pa će o tom ulasku odlučivati natpolovična većina izišlih na referendum, a ne natpolovična većina svih birača, kako je u Ustavu pisalo prije promjena? Dakle, s jedne strane nametanje krivotvorine o “cijeloj zemlji”, a s druge strane strah da ni polovica birača na referendumu o ulasku u EU ne bi zaokružila “za”. Ako, na primjer – što i nije nerealno očekivati – na referendum iziđe 50 posto birača, te od tih 50 posto više od polovice bude za ulazak u EU, mogla bi to biti brojka od oko milijun ljudi. Tako bi o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji odlučila četvrtina birača ili 25 posto! To je samo nešto više od broja onih koji, po nekima, nikad nisu prihvatili hrvatsku državu i rado bi obnovili Jugoslaviju. Jadranka Kosor, Ivo Josipović i drugi političari tako ne računaju, u njihovoj EU-mitologiji podrazumijeva se da je ulazak u Uniju interes “svih građana” i “cijele Hrvatske”. Ovo što pišem nije euroskepticizam, nego su činjenice.

Ako je tako golem nesklad između promidžbe EU kao “povijesnoga cilja” i moguće tri četvrtine građana za koje taj cilj ne znači nikakav dobitak, ne znači li to da je ponor između elita i stanovništva nepremostiv? Ne znači li to da su u Hrvatskoj podjele na lijeve i desne, na “ustaše” i “partizane”, na sjever i jug, potpuno beznačajne u usporedbi s interesnim podjelama koje se mogu vidjeti i na odnosu prema Europi?

Ne pokazuje li upravo krivotvorenje sreće “cijele Hrvatske” koja je navodno obuzima na završetku pregovora da će politički mitovi i prezir prema puku i dalje biti osnovna obilježja hrvatskih vlasti? Do komunističkih mitova kao što su bili “interesi radničke klase”, “samoupravni socijalizam”, “bratstvo i jedinstvo”... nitko nije držao osim političara i novinara. U posljednjih desetak godina u javnost se vratila komunistička mitologija u demokratskom ruhu, pa i Ivo Josipović, i J. Kosor, i Luka Bebić, i Vesna Pusić, i Zoran Milanović i drugi, kad se služe euro-retorikom, obnavljaju duh politike iz bivše države, duh kumrovečke škole koju su neki od njih pohađali. U jednom od Tuđmanovih političkih mitova Hrvatska je bila “regionalna sila”, a ljevičari su ga ismijavali do iznemoglosti.

Tu sintagmu poslije Tuđmanove smrti nitko nije ni rabio, a s dolaskom Račana na vlast javnost preplavljuje obnovljeni govor socijalizma s novim riječima, govor pun “detuđmanizacije”, “demokratskih promjena”, Europe, Europske unije, “europskih vrijednosti”, “europskih kriterija”, “obitelji europskih naroda”... A kao što se nekad društvo dijelilo na “progresivne snage” i “retrogradne snage”, sada se po kriterijima europejstva Hrvatska dijelila na “urbanu” i “ognjištarsku”. Tvorci tih razlikovanja bili su isti u komunizmu i demokraciji, a ishodište im je u partizanskom opanku. Istodobno doista prestajemo biti “regionalna sila” i pretvaramo se u – balkansku koloniju.

Kad se sve to uočava, nije riječ o protivljenju Europskoj uniji i sumnji u smisao njezina postojanja – premda je i to tema za razgovor – nego o podaničkom odnosu hrvatskih vlasti prema središtima moći u Europi, o žrtvovanju nacionalnih bogatstava, nacionalnoga ponosa i ratnoga pobjedništva onome tko te na to žrtvovanje prisiljava, a navodno će ti u njegovu društvu biti dobro. Osobno, glasovat ću za ulazak u EU, jer povijesno tamo pripadamo, ali u nadi da ćemo kad-tad imati suverenu vlast poput Tuđmanove, a ne na poziv Jadranke Kosor i Ive Josipovića.