Tumori

Kolege opisuju ispriku zagrebačkoga gradonačelnika što ne može jasno razmišljati jer mu je "četvrti član obitelji"  6,5-godišnji zlatni retriver s kojim dijeli jutarnje i sljemenske šetnje smrtno bolestan. Ima tumor na mozgu.

Misli me odvode slučaju kada je naš peti član obitelji, stari gospon pekinezer u leptospirozi, visio o niti, fifti-fifti. A M. je hitao po njega na more gdje zbog turističke sezone nisu priznavali ni krpelje ni zaraženost, a kamoli imali lijekove za to, da bi ga na vrijeme dovezao na veterinarsku polikliniku.

Na poslu se ispričao "bolešću u obitelji". Tek je poslije, dakako, otkrio o komu je riječ, otrpjevši podsmjeh kolega na bolest običnoga cucka. I danas zahvaljujemo veterinarima što su nam ga uspjeli spasiti, jer dijeleći svoj četveronožni život s našom obitelji, i on nas svaki dan spašava od koječega. Naš Snoopy, a gradonačelnikov Bill.

Ali što mogu, što me s gradonačelnikova četveronošca vijest za nesvijest odvodi i medicinskome, humanome, zapravo nehumanijem  tumoru na mozgu osobe u bliskoj obitelji. A vjerojatno nisam jedina, jer mnogima je situacija vrlo aktualna, ljudski bolna. Gotovo je ironično da raspravljajući o svrsi takvih tumornih-sumornih vijesti dotičemo i onu o gradonačelnikovu stranačkome šefu te gotovo zaključujući kako su one jednostavno posljedica, na žalost, kojekakvih drugih "tumora".

Ponajmanje onoga literarnoga Tumora Mozgovića. Ili biologije. A kad može u čovjeka, što ne bi mogao i u psa, kad su oba istina. Prestaje tu shvatljivo, objašnjivo, uobičajeno razmišljanje o benignosti i malignosti i dođe samo dodatna, tako metastazna tuga što je ponovno  još jednom  na ovome našem svijetu koji katkad sliči blještećemu, krcatome trgovačkom centru, a katkad i luksuznom pet shopu, zaživjela izrijekom prastara šansona.

"Čovjek il pas, svejedno...". Baš je čupava i kuštrava i dvonožna i četveronožna golotinja aktualnih kriterija i vrijednosti. Uz još novije vijesti: Bill ipak nema tumor. Billu tumor operiran...