Što manje pištolja, to više kartica

Želio bih malo osokoliti one sjetne ljude koji drže da se nemaju zašto veseliti novoj godini. Pa im predlažem: neka se vesele tome što se na Silvestrovo sve manje puca. Ako smo u ičemu postigli vidljiv napredak, onda smo ga postigli u načinu na koji dočekujemo Novo ljeto, a to može biti razlog za zadovoljstvo.

Treba se samo prisjetiti kako je to bilo još prije samo koju godinu. Najprije bi nas cijeli prosinac balavci plašili petardama, a mi bismo znali da će neki od njih to glupo zadovoljstvo platiti gubitkom oka ili barem prsta. Onda bi to samo raslo i raslo, i na kraju bi se u novogodišnjoj noći sve pretvorilo u pravi pakao: pucnji iz vatrenog oružja, rafali, čak i nešto nalik na topovske plotune. A onda se pucnjava počela smanjivati i danas je uglavnom svedena na podnošljivu mjeru.

Dakako, postavlja se odmah pitanje zašto se to dogodilo, i kako smo se to iznenada profinili. Da bi se znalo zašto je pucnjava prestala, mora se znati zašto je uopće počela. A počela je iz simboličnih razloga: stvaranje buke u osobitim prigodama ima svrhu da otjera zle duhove, i uopće svaku nevolju koja bi nas mogla zadesiti. Pa ako su ljudi nekada pucali mnogo, znači da im se činilo kako tih zloduha i tih nevolja ima previše. Ako sad pucaju manje, to mora značiti da se i njihov osjećaj ugroženosti smanjio i da sad bolje žive.

To pak zvuči malo odviše optimistički, pa vjerojatno neće biti istinito. Svatko će se složiti sa mnom da i nevolja i zloduha ima i dalje oko nas koliko hoćeš. A ako ih ima, znači da ih treba istjerivati. Pa ako više ne pucamo, onda to može značiti samo jedno: da ih istjerujemo na neki drugi način. Pitanje je samo koji bi to način mogao biti.

Odgovor je više nego očit. Čime se naši ljudi najviše bave posljednjih dana u godini? Bave se, da prostite, šopingom. Uzmu pola godišnjeg odmora, pa sjednu u automobile i odvezu se u trgovačke centre, da bi se ondje, u nesnosnoj gužvi i nervozi, natjecali oko toga tko će zdrobiti više love na besmislice. I to tuđe love, jer zadužuju se mjesecima unaprijed. Ima se dojam kao da im i nije važna roba koju kupuju, nego sam čin kupovanja, pražnjenje novčarki i peglanje kartica.

A zar to ne sliči na ono nekadašnje pucanje? Jer, i ondje je bilo tako: nije se pucalo ni u što određeno, nego tek onako, u zrak, da se stvori buka. Kao što se i sad kupuje tek onako, da se potroši novac. U tom je smislu nekadašnje lomatanje pištoljima i sadašnje lomatanje karticama zapravo jedna ista stvar, pa što je manje pištolja, to je više kartica. S tim što mahanje karticama često ima opasnije posljedice od mahanja pištoljima.

Ukratko, mi u novogodišnjoj noći manje pucamo zato što smo se već prije nje dobrano ispucali. Ne znam samo jesam li tim zaključkom uspio uvjeriti one sjetne ljude s početka priče da se vesele novom ljetu. Nekako više nisam siguran u to.