Sramotan leksik u svađi oko Leksa

Gledateljima kontakt emisije Hloverke Novak-Srzić, u kojoj je bilo riječi o sukobu unutar Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, na kraju nije bilo jasno tko laže, a tko govori istinu. Na jednoj strani Tomislav Ladan, glavni ravnatelj Zavoda, plodni prevoditelj, pisac, znameniti erudit. Na drugoj strani ništa manje ugledni Velimir Visković, zaposlenik Zavoda, glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije u nastajanju, predsjednik Hrvatskog društva pisaca, urednik Profila, Sarajevskih sveski, Književne republike, član Vijeća Ministarstva kulture za knjigu...  

Jedan su drugoga nazvali lašcem niti ne trepnuvši. Usput je Ladan, inače vrlo vješt i upućen govornik, akademika i pjesnika Nikicu Petraka pred TV auditorijem nazvao čovjekom sklonim tekućinama, tj. tekućinarem. U istoj emisiji Visković je Vlahu Bogišića, ravnatelja Zavoda u drugom mandatu (i čovjeka kojeg je po vlastitu priznanju sam doveo u Zavod) nazvao čovjekom koji se svojim zaposlenicima obraća i diluvijalnim urlicima o čemu (čuveni) zagrebački kuloari već godinama bruje li bruje!

Dan iza emisije, na skupu u Hrvatskom društvu pisaca, Visković je otišao još dalje rekavši da su oba ravnatelja do ludila ljubomorni na kvalitetu njegove Hrvatske književne enciklopedije, u kojoj surađuju i oni intelektualci koji inače ne žele surađivati sa Leksikografskim zavodom. Usput rečeno, institucijom koja je i dalje na grbači poreznih obveznika i koja bi trebala biti perjanica hrvatske znanosti. Visković je u građanskoj kući Arko nazvao Ladana i intelektualnim patuljkom, čovjekom koji sebe doživljava drugim Krležom i o kojem je tekst u Hrvatskoj enciklopediji vjerojatno napisao baš Vlaho Bogišić u dosluhu sa samim Ladanom. A to je Visković zaključio po “zamumuljenosti rečenica”.

Diluvijalni urlici, intelektualni patuljci, tekućinari, ljudi zamumuljenih rečenica... Zar je to govor intelektualne tolerancije i erudicije? Zar se tu govori o stožernim intelektualcima našeg vremena koji su od Krleže, Mate Ujevića i brojnih drugih znanih i neznanih leksikografa baštinili Leksikografski zavod i njegovu pisanu baštinu? Zar se pomoću takvih izraza promiče javni dijalog i obrazuje (slabo)obrazovani hrvatski puk? Zar se ljudima na ovakav način reklamira djelatnost Leksikografskog zavoda i njegove publikacije?

Pa zašto bi čovjek kupovao leksikone i enciklopedije ako ih doista pišu i uređuju intelektualni patuljci, tekućinari, ljudi zamumuljena stila? I ako po dotiranim zgradama državnih institucija caruju moćnici koji se nižerangiranim zaposlenicima obraćaju diluvijalnim urlicima bez kazne, bez sankcija?