U ljeto 1996. godine, dok je sportska javnost u Hrvatskoj s nestrpljenjem očekivala medalje od svojih teniskih i košarkaških zvijezda na Olimpijskim igrama u Atlanti, malo tko je polagao velike nade u rukometnu reprezentaciju. Momčad koja je samo nekoliko mjeseci ranije doživjela razočaranje na Europskom prvenstvu u Španjolskoj, završivši na skromnom petom mjestu, što je rezultiralo smjenom izbornika Abasa Arslanagića, nije djelovala kao kandidat za najviše postolje. No, upravo su ti igrači, predstavnici sporta koji u Europi izaziva golemi entuzijazam, a u Sjevernoj Americi uglavnom ravnodušnost, ispisali jednu od najljepših stranica hrvatskog sporta, osvojivši prvo i jedino zlato za svoju mladu naciju na tim Igrama.
Ključnu ulogu u ovom nevjerojatnom preokretu odigrao je Velimir Kljaić, iskusni stručnjak koji je preuzeo kormilo reprezentacije samo 38 dana prije početka olimpijskog turnira. Kljaić, koji je veći dio prethodnog desetljeća proveo trenirajući u tada najboljoj svjetskoj rukometnoj ligi, njemačkoj Bundesligi, uveo je strogi režim i uspio u kratkom roku transformirati momčad.
- Ovo je dobra momčad s izvrsnim pojedincima, a moja je uloga bila složiti sve te djeliće u mozaik - rekao je Kljaić. Zajedništvo je bilo toliko intenzivno da su igrači, kako navodi Christopher Clarey za The New York Times, uoči turnira bili na rubu međusobnih sukoba. Ipak, nakon što su u prvoj utakmici protiv Švicarske nadoknadili zaostatak od pet golova u drugom poluvremenu i pobijedili 23:22, ponovno su se zbližili i krenuli u nezadrživi pohod.
Put do finala bio je trnovit i pun izazova. Nakon pobjeda nad Kuvajtom i SAD-om, uslijedio je šokantan dvoboj s tadašnjim olimpijskim i europskim prvacima, Rusijom. U uzbudljivoj završnici, Valter Matošević obranio je sedmerac Torgovanovu 40 sekundi prije kraja pri rezultatu 24:24, da bi Božidar Jović samo tri sekunde prije zvuka sirene postigao pobjednički pogodak. U posljednjoj utakmici grupne faze protiv Švedske, Kljaić je odlučio odmoriti četiri ključna igrača, što je rezultiralo porazom (18:27), no to nije umanjilo samopouzdanje. U polufinalu su čekali svjetski prvaci Francuzi, no Hrvati su odigrali angažirano i disciplinirano, osiguravši borbu za zlato i uzvrativši za poraz u finalu Svjetskog prvenstva 1995.
Finalna utakmica protiv moćne Švedske, odigrana 4. kolovoza 1996. u Georgia Domeu pred rekordnih 35.000 gledatelja, ušla je u anale rukometne povijesti. Hrvatska je furiozno započela, povevši s 5:1, a na poluvremenu je imala prednost od pet pogodaka. Početkom drugog dijela, ta se prednost popela i na sedam golova, što je u rukometu značajna zaliha. Šveđani su tada zaigrali znatno bolje, koristeći obranu 4-2 koja je stvarala probleme hrvatskom napadu.
Samo četiri i pol minute prije kraja, Erik Hajas smanjio je na 23:22, unoseći potpunu neizvjesnost u završnicu. Činilo se da se zamah preokrenuo, no Hrvati, crpeći snagu iz svog iskustva i podrške glasne skupine navijača, nisu dopustili Šveđanima da preuzmu vodstvo. Dvadeset sekundi prije kraja, sin izbornika Kljaića, Nenad Kljaić, postiže pogodak za 27:25, čime je Hrvatska osigurala svoje prvo zlato od proglašenja neovisnosti 1991. Konačni rezultat bio je 27:26.
- Rat je gotov, ali još uvijek smo imali dodatnu motivaciju igrati i ostvariti ovaj cilj za našu zemlju - rekao je izbornik Velimir Kljaić.
Proslava koja je uslijedila bila je za pamćenje. Igrači su formirali liniju, pali na koljena i veselo se vukli preko terena. Zatim su ustali i bacili se na trbuhe. Na kraju su započeli pjevati – narodne pjesme, ali i, kao podsjetnik na ono što je njihova mala, nova nacija pretrpjela devedesetih, ratnu pjesmu "Zovi, samo zovi". Patrik Ćavar je kasnije ispričao kako su tijekom cijelog natjecanja bili u kontaktu s prijateljima i rodbinom koji su im prenosili entuzijazam iz domovine, gdje su ljudi ostajali budni do ranih jutarnjih sati kako bi pratili njihove utakmice zbog vremenske razlike.
Ovo zlato nije bilo samo sportski uspjeh; bilo je to prvo olimpijsko zlato za Hrvatsku kao samostalnu državu, trenutak koji je ujedinio naciju i dao joj heroje kada su drugi favoriti podbacili. Momčad su činili: Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić i Vladimir Šujster. Petorica njih, uključujući Gorana Perkovca i Irfana Smajlagića koji su u finalu postigli po šest golova, bili su dio jugoslavenske reprezentacije koja je osvojila broncu 1988.
- Ovo je kruna karijere ove generacije igrača – rekao je tada 33-godišnji Perkovac.