Željko Pavličević: Zašto me nikad nisu zvali za izbornika? Pa neću se valjda sam nuditi

Japan je Zemlja Izlazećeg Sunca, a i zemlja sve bolje košarke. Istina, dosad su samo dvojica Japanaca zaigrali u NBA – Yuta Tabuse u Phoenix Sunsima prije desetak godina i lani Yuki Togashi koji je za Dallas Maverickse igrao u ljetnoj ligi. Ako i neće postati NBA superstar, barem će ostati upamćen kao jedan od najnižih igrača u povijesti koji je zaigrao u NBA, “visok” 167 cm, a u domovini je poznat i kao najmlađi MVP japanske lige, sa samo 20 godina. Ove jeseni pristupio je klubu Chiba Jets koji vodi naš proslavljeni stručnjak Željko Pavličević (64).

Popularni “Spiker” košarkaška je institucija u Japanu. Četiri godine bio je izbornik japanske reprezentacije, još četiri godine vodio je vodeće japanske klubove i ovo mu je deveta sezona u državi koja je u tehnološkom smislu svemirski brod, a cijelom je svijetu pojam za disciplinu, ozbiljan rad i predanost. Uspjeh je pitanje časti, gotovo života i smrti. “Lažnjaci” i foliranti ne mogu proći.

To sve govori koliko Japanci cijene Pavličevića, jedinog hrvatskog trenera koji je s dva kluba, Cibonom i Splitom, bio europski prvak. Bio je i trener još jednog europskog prvaka, Panathinaikosa, s uspjehom je radio u Španjolskoj. Čak je i u kratkoj avanturi u Trnskom, KK Zagrebu donio prvi klupski trofej u povijesti.

– Kako izgleda, ostat ću jedini koji je s dva hrvatska kluba bio na europskom tronu.

Ovoga ljeta Pavličević je preuzeo Chiba Jets iz grada Funabashija.

– To je uredan mladi klub, a uvjeti su vrhunski. Imamo dvoranu sa 5.000 mjesta i trening-centar. Grad je veličine Zagreba, a predsjednik je vrlo ambiciozan i odgovoran. Vlasnik je četiri bolnice, veliki zaljubljenik u košarku i prema našim relacijama, jedino ga mogu usporediti s Emilom Tedeschijem i Cedevitom. Ne razbacujemo se, u Japanu nema zezanja s financijama i olakih nabijanja računa.

Pavličevićevi igrači rade u doslovnom smislu “k’o Japanci”. Radni dan nije ograničen samo na treniranje.

– Igrači su praktički svakodnevno angažirani u raznim promotivnim aktivnostima, po školama ili sponzorskim obvezama. Klupski budžet treba zaraditi.

Japansko prvenstvo, liga (NLB) sa 12 klubova upravo je počela. Chiba je startala s dvije utakmice na svom terenu.

– Igrali smo za vikend dvaput protiv aktualnih prvaka. Oba puta smo očekivano izgubili, a o zanimanju dovoljno govori to što smo na te dvije utakmice imali ukupno blizu 10.000 ljudi, gotovo rasprodanu dvoranu.

Japan je platio opaku cijenu svojih košarkaških podjela, jer do prije koju sezonu imali su dvije lige. FIBA to nije priznavala i suspendirala je Savez. Sada postoji jedna profesionalna liga (NLB), a od sljedeće sezone formirat će se Superliga sa 18 profesionalnih klubova.

– Japanci su na čelo te nove Superlige doveli vrhunskog menadžera, čovjeka koji je zaslužan za uspon nogometne lige. Očekuje se i da košarka napravi novi iskorak u svakom pogledu, od rezultata do TV-prava i gledanosti.

Stroga pravila za strance

Svi klubovi već sada moraju imati budžete od najmanje 3.000.000 dolara. Institucija neplaćanja ili kašnjenja tu ne postoji. Ako klub tri mjeseca ne ispunjava obveze, nema ga više...

– Ugovori vrhunskih igrača mogu ići najviše do 500.000 dolara. Ali ugovori domaćih, japanskih košarkaša. Plaće stranaca limitirane su na 200.000 dolara. Sljedeće sezone u Superligi neće biti ograničenja pa će to označiti i novi val kvalitetnih igrača izvan Japana, prvenstveno Amerikanaca.

Pavličević sada u sastavu ima trojicu američkih košarkaša. Najjače ime je Brian Cook (35) koji je skupio desetak NBA sezona u LA Lakersima, Orlandu, Houstonu, LA Clipersima, Washingtonu...

– Gledajte, japanska liga uopće nije šala, kroz nju su prošli renomirani igrači i treneri s NBA iskustvom. Na primjer, Mahmoud Abdul-Rauf koji je bio velika zvijezda Denvera. Drugo je naša prepotencija da na sve gledamo s podcjenjivanjem. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Pa mi ćemo u sezoni odigrati 60 utakmica, bez predaha.

Zbog japanskog stila života, klubovi svakog vikenda igraju po dvije utakmice, u subotu i u nedjelju s istim protivnikom. Na taj način racionaliziraju troškove, a zbog prometnih gužvi i udaljenosti, momčad trenira jednom dnevno po tri sata. Bi li Pavličević s Chibom mogao ravnopravno igrati u našoj regionalnoj ABA ligi?

– Kako ne, bili bismo u vrhu, uz rame Cedeviti i Zvezdi. Manjak visine itekako se nadoknađuje brzinom i borbenošću koja je Japancima uobičajena, a mi bismo je nazvali fanatičnom. Utakmice izgledaju kao ubrzani film, pogledajte na Youtubeu.

Perasović nije smio odstupiti

Pavličević dodaje i da je kao vrhunski stručnjak u Japanu plaćen kao što bi u Europi mogao biti samo u Top 10 najbogatijih klubova.

– Japanska košarka stalno napreduje. Po zanimanju je peti sport, iza neprikosnovenog bejzbola i borilačkih sportova te nogometa i odbojke. Jako je vole igrati i rekreativno, iako su svjesni hendikepa visine. Najpopularnija je dosad bila kroz školski sustav, na srednjoškolskim utakmicama znalo je biti i 50.000 ljudi.

Dosad se u Japanu od hrvatskih igrača okušao Riječanin Filip Tončinić (sada u Osijeku). Pavličević ne dvoji da bi volio dovesti renomirana hrvatska imena.

– Bilo je Europljana po japanskim klubovima, ali limitirala su ih pravila, a i Japancima su ipak Amerikanci na prvom mjestu. S tim da u Japanu nema naturaliziranih stranaca, postupak za dobivanje državljanstva je vrlo strog i nema iznimaka ni za koga. Nema popusta i varanja.

Bi li Pavličević rado doveo nekoga od hrvatskih reprezentativaca, posrnulih na Eurobasketu?

– Lako je sad pljuckati po njima. Užasava me kritizerstvo i to ono iz košarkaških krugova, u kojima se naši igrači podcjenjuju i dovode u pitanje. Pa ti igrači dali su svoje ljeto za Hrvatsku, žrtvovali odmor, i to su odreda vrhunski košarkaši i sportaši. Što se dogodilo, ne znam detalje, sigurno da zaostatak za Češkom od trideset poena nije realan. Kao što je bilo čudno i nelogično da smo imali besprijekorni niz u pripremnim utakmicama i da smo Litvu razbili na njihovu terenu. A ta Litva je na kraju igrala veliki finale EuroBasketa.

I Pavličević je, tada u funkciji direktora reprezentacije, imao negativna iskustva s nacionalnom momčadi. Prvi veliki posrtaj imala je “dream team” generacija Kukoča, Rađe, Vrankovića, Komazeca, Tabaka, Perasovića... pod vodstvom izbornika Skansija na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.

– U toj momčadi tada se izgubila kohezija, bili su zaokupljeni odlascima i oproštajima, a nije bilo strpljenja da se poslije njih istrpi nova generacija. Najteže se poslije riješiti stigme gubitnika koja prati reprezentaciju. Ova momčad sada ima glavu i rep, puno kvalitetnih individualaca pa tri NBA igrača: Bogdanovića, Rudeža i Hezonju nismo imali od vremena Kukoča, Rađe i Stojka. A tu su i Šarić, Tomić, Simon, Žorić... Izbornik Perasović nije trebao odstupiti, ostavkom nije ništa riješeno.

Zbog čega je Pavličević uvijek izvan kombinacija za izbornika?

– Ne moram se i neću nikome prezentirati ni nuditi. Ne može mi se osporiti da sam u svim klubovima napravio rezultate i da sam vodio najveće moguće zvijezde, Dražena, Kukoča, Stojka, Galisa... I sigurno mi ne bi bilo teže raditi s našim igračima nego sada s Japancima i Amerikancima. Nema tu gorčine, samo znam da bih taj posao napravio kvalitetno i polučio uspjeh. A zašto me, kao rođenog Zagrepčanina, nakon 1986., dakle 30 godina, nije pozvala ni moja Cibona, nije moja stvar... Nisam se gurao u menadžerske lobije i privatizacije.

Njegova Cibona se koprca, omča steže i Zadar, Splitu je već stegnuta....

– Kako se godinama radilo u hrvatskim klubovima, da su se isplaćivale stotine tisuća eura igračima za 500 gledatelja, nije ni moglo drukčije završiti. Normalno da se nagomilalo dugova i da je balon morao puknuti. Svaka čast Aci Petroviću koji je za Cibonu pronašao jedini put ozdravljenja, da se troškovi svedu u realne mogućnosti. Valjda će taj put nade pronaći i Zadar, pogotovo Split... Nitko u Dalmaciji i Hrvatskoj ne bi smio dopustiti da takav klub jednostavno nestane.

Pavličević je davno upozoravao na gorući problem playmakera u hrvatskoj košarci. Klubovi pod menadžerskim utjecajima forsiraju visoke talente za centarske pozicije, a rad s organizatorima igre, dušom svake momčadi, zanemaruje se.

– Da, jer play mora biti vrhunski od vrhunskoga da bi se prodao, a visoki igrači, u kojima hvala Bogu, ne oskudijevamo, lakše prolaze na tržištu. To su pitanja s kojima se mora suočiti Stručni savjet. Nekad, u doba uspona YU-košarke, Stručni savjet je bio mozak svih operacija, skup vrhunskih intelektualaca i znalaca.

HKS je ovih dana formirao novi Stručni savjet s velikim, bivšim igračkim imenima. Pavličević je ponovo zaobiđen!? Čemu čuđenje, nije razočaran, još manje iznenađen. Uostalom, u japanskom savezu u stručnom je timu zaduženom za strategiju razvoja do 2020. godine. A zašto bismo mi kopirali Japance... Kako bi rekli Balkanci, nema toga što Japanac može sastaviti u godinu dana, a da mi ne bismo razjeb... za dan. I košarku smo tako, godinama, iz dana u dan, rastavili na proste faktore.

>> MAX Pavličević: Japanci su me izabrali i za počasnog vatrogasca!