U svijetu hrvatskog sporta, prezime Šuker nosi težinu zlata, asocirajući na nogometnu virtuoznost i golove koji su Hrvatsku 1998. godine upisali na svjetsku sportsku kartu. No dok je Davor Šuker ispisivao povijest u dresovima Reala i Arsenala, u sjeni te goleme slave stasao je jedan drugi sportaš na rukometnoj sceni – Mislav Šuker. Ovaj 195 centimetara visoki pivot u svom je klubu Sesvetama postao više od igrača; on je njegov kapetan, vođa i zaštitno lice. A taj je Šuker u petak odigrao svoju posljednju utakmicu u dresu Sesveta, protiv Zagreba.
Vrijeme za posao i obitelj
– Imam 30 godina, mogao bih još, ali tijelo ne može. Vidim da više ne mogu i da je došlo vrijeme kada sam ostvario sve što sam mogao ostvariti u smjeru kojim sam krenuo prije četiri ili pet godina. Više ne mogu pratiti taj ritam, a kada fizički više ne možeš, onda sve postaje i psihički teret. Oženio sam se prije godinu i pol i jednostavno sam odlučio da je vrijeme da se posvetim i poslu i obitelji.
Kakav je bio vaš sportski put?
– Prvo sam trenirao nogomet u Dugom Selu. S obzirom na prezime, roditelji su me nekako usmjeravali prema nogometu. Zbog visine igrao sam na poziciji stopera. Međutim, nekoliko puta sam došao kući mokar do gole kože i mama je rekla da više ne idem trenirati vani. Onda sam se odlučio za dvoranski sport. Dvojio sam između rukometa i košarke, ali na kraju smo se odlučili za rukomet. Prvi klub bio je Dugo Selo, bio sam u generaciji Markušića i Severca. Tamo sam bio do 2016., nakon toga godinu dana u Varaždinu i dvije sezone u Dubravi. U Varaždinu sam studirao i završio Fakultet organizacije i informatike. Nisam se dugo zadržao jer su se dogodili smjena trenera i turbulencije u klubu. Nakon toga sam otišao u Dubravu, gdje sam surađivao sa Šolom i Dominikovićem, što se poslije pokazalo kao svojevrsna poveznica sa Sesvetama. U Sesvete sam došao 2018. na poziv trenera Dominikovića i predsjednika Čurkovića.
Zapravo ste došli u Sesvete u trenutku kada se počela stvarati ova današnja ekipa?
– Tako je. Prošli smo cijeli put – od borbe za ostanak u ligi pa do četvrtog i trećeg mjesta i svega što je potom uslijedilo. U posljednjih pet godina napravili smo velik iskorak. Došao sam sa željom da se afirmiram u sportu i ovom prilikom želio bih zahvaliti predsjedniku Čurkoviću i treneru Dominikoviću na pruženoj prilici. Uložio sam puno znoja, žrtve, energije, emocija i vremena kako bih nešto ostvario. Možda to nekome nisu velika postignuća, ali meni jesu.
Je li se još netko u obitelji bavio sportom?
– Brat, koji je šest godina mlađi od mene, imao je sličan put. Također je trenirao u Dugom Selu i bio generacija Kuzmanovića, Hršaka i Raužana. To je bila generacija koja je četiri ili pet godina dominirala na nacionalnoj razini i stalno osvajala naslove prvaka Hrvatske. Došao je do određene razine, ali na kraju se odlučio za fakultet i posao. Možda sam ja više "grizao" ili sam imao pogodnije okolnosti za ostvarivanje nekih rezultata. On se nakon kadetske karijere ipak usmjerio prema akademskom i poslovnom putu.
Roditelji nisu bili sportaši?
– Otac je bio više rekreativac. Roditelji su iz malog mjesta kraj Livna i tada se živjelo drukčije, radilo se na poljima i razmišljalo kako preživjeti, nije bilo mogućnosti za luksuz kakav danas imamo. Nama su omogućili da odrastamo blizu Zagreba, gdje postoji puno više prilika za sport.
Prvo slobodno ljeto?
– Nema više priprema. Iskreno, još nisam ni svjestan da 27. srpnja neće biti adrenalina, znoja, umora i regeneracije, nego odmora. Veselim se tome da malo stanem i posvetim se drugim aspektima života.
Bit će neobično kada krenu pripreme bez tebe?
– Sigurno će biti neobično, ali kao i svi koji završe sportsku karijeru, tako ću se i ja prilagoditi. Neće mi to stvarati problem, ali hoće li mi kasnije nedostajati taj žar i potreba za dokazivanjem – tek ćemo vidjeti.
Uzimao godišnji za utakmice
Kako ste usklađivali treninge i posao?
– Već od 18. ili 19. godine nisam sve stavljao na jednu kartu. Studirao sam, radio i trenirao istodobno. Nakon fakulteta usmjerio sam se na posao i rukomet. U tim godinama to mi nije bilo teško, ali s vremenom me počelo trošiti. Bio sam stalno u pogonu, nisam znao kamo idem ni kada stajem. Fizički je postajalo sve teže, a onda se taj teret prebacio i na psihički dio. Za utakmice Europske lige uzimao bih slobodne dane ponedjeljak, utorak i srijedu, za pripreme bih uzimao godišnji. Na kraju bi mi ostalo možda tjedan dana godišnjeg, a to bih vrijeme provodio sa suprugom – zaključio je Šuker.
Suker definitivno nije ispisivao povijesti u Realu gdje je uglavnom grijao klupu, sto I nije cudno jer je jasno da kraj Raoula, Morientesa, Gutia I Stojakovica I nije mogao ocekivati neku vecu minutazu. Pogotovo ne u Arsenalu gdje je bio samo jednu sezonu I nakon iste mu nije produzen ugovor. Suker je povijesti ispisivao u Sevilli I na SP u Francuskoj.