Manchester City se s tek dvije pobjede u posljednjih šest susreta ne nalazi samo u rezultatskom padu, već u pravoj strukturnoj krizi igre. Porazi od Bodø/Glimta (3:1) i Manchester Uniteda (2:0) nisu izolirani incidenti, niti posljedica loših večeri ili pukog izostanka ozlijeđenih stopera. Oni su simptom dubljeg problema. Sustav Pepa Guardiole koji je godinama bio savršeno izbalansiran više ne skriva slabosti svojih ključnih igrača, već ih brutalno izlaže.
Središnja figura tog raspada je Rodri. Iako se često govori o padu forme i o tome da je "završen igrač", stvarnost je nešto drukčija. Rodri je fizički i taktički preopterećen. Manchester City ga i dalje koristi kao jedinog pravog defenzivnog osigurača u veznoj liniji, prvu opciju u izgradnji napada i glavnog čuvara ravnoteže pri protivničkoj tranziciji. U trenucima kada struktura funkcionira, Rodri izgleda dominantno. Međutim, čim se linije razdvoje, čim presing kasni pola sekunde, on ostaje sam u otvorenom prostoru, okružen bržim i okomitijim protivnicima. Njegov pad u osvojenim duelima, kašnjenje u reakcijama i frustracija koja kulminira kartonima nisu znak gubitka kvalitete, nego sustava koji ga više ne štiti.
Problemi se dodatno produbljuju u obrani. Ozlijeđeni stoperi Rúben Dias i Joško Gvardiol su daleko bolji nogometaši od Nathana Akéa, Abdukodira Khusanova i Maxa Alleynea, no nije samo stvar u tome. Oni su ključni jer omogućuju Cityju da igra Pepovu verziju nogometa. Dias donosi autoritet, kontrolu linije i psihološku stabilnost ostatku momčadi. Gvardiol omogućuje sigurnost pod presingom i izlazak iz zadnje linije bez panike. Zamjene su korektni braniči, ali reaktivni, nesigurni pod pritiskom kad imaju loptu u nogama i nesposobni držati visoku liniju bez konstantnog povlačenja unazad. Kad takvi igrači igraju, cijela zadnja linija se nesvjesno povlači nekoliko metara, dok ostatak momčadi to baš i ne radi, što razbija geometrijsku kompaktnost koja je temelj Cityjeve igre.
Ako se traže konkretni, mjerljivi dokazi krize, oni se nalaze u onome što se događa između linija. City danas dopušta protivnicima da nakon izgubljene lopte dođu do zone šesnaesterca u dva ili tri dodavanja, dok je ranije za isto bilo potrebno više od pet dodavanja. U središtu terena više ne dominira u duelima, a protivnici sve češće probijaju presing kroz poludesne ili polulijeve međuprostore (tzv. half-space), što je ranije bilo gotovo nemoguće. Iako statistika presinga na papiru ne izgleda dramatično loše, stvarni problem je u njegovoj nepovezanosti, prva linija krene, druga kasni, a prostor iza Rodrija ostaje otvoren.
VEZANI ČLANCI:
Sve to vodi do ključnog pitanja odgovornosti. Jesu li igrači prestali slušati Pepa Guardiolu ili je Guardiola taj koji griješi? Istina je neugodna za one koji traže jednostavne krivce. Guardiola nije izgubio znanje, ali je izgubio pragmatičnost. Ustraje na maksimalno zahtjevnoj verziji svog sustava u trenutku kada momčad nema ni fizičku, ni psihološku, a ni kadrovsku oštrinu da ga provede. Umjesto pojednostavljenja, spuštanja linije ili dodatne zaštite Rodrija, Pep i dalje traži savršenu pozicijsku disciplinu od igrača koji su u padu forme i samopouzdanja, ili igrača iz drugog plana koji jednostavno nisu dorasli tako zahtjevnom sustavu. Igrači pritom ne sabotiraju sustav, ali oklijevaju, kasne u reakcijama i biraju sigurnija rješenja, čime ga dodatno razaraju.
Manchester City se, dakle, ne raspada zato što je zaboravio igrati nogomet, već zato što je izgubio ravnotežu između ideje i realnosti. Sustav koji je godinama bio nepobjediv jer je bio savršeno prilagođen igračima sada traži od njih više nego što mogu dati. Dok se Guardiola ne prilagodi trenutnom stanju momčadi, a ne idealnoj verziji koju ima u glavi, Cityjeva kriza neće biti prolazna faza. S obzirom na trenutačnu situaciju, ova kriza je samo posljedica Pepove rigidnosti i perfekcionizma, aspekata koji u ovom trenutku zaista nisu potrebni.
Svako moze biti uspjesan trener ako ima neogranicenu blagajnu i moze kupiti koga hoce.