Postavite si kviz pitanje: koliko igrača znate koji su igrali u dva uzastopna finala Svjetskog prvenstva? Deset? Dvadeset? Možda i više. Iako je to izvanredno postignuće, nije toliko rijetko koliko se na prvu čini. Kroz povijest su određene reprezentacije dominirale u kraćim razdobljima, pa su tako Talijani igrali finala 1934. i 1938., Brazilci 1958. i 1962. te ponovno 1998. i 2002., Nizozemci 1974. i 1978., a Nijemci su čak povezali tri finala od 1982. do 1990. godine. Klub igrača s takvim uspjehom je ekskluzivan, ali ne i jedinstven. Međutim, ako malo izmijenimo pitanje i potražimo igrača koji je igrao u dva finala, ali za dvije različite reprezentacije, dolazimo do broja jedan. Samo jedan čovjek u povijesti uspio je u tome. Njegovo ime je Luis Felipe Monti, zvijezda Argentine u prvom finalu Svjetskog prvenstva 1930. i ključni igrač Italije četiri godine kasnije.
Rođen u Buenos Airesu, Monti je započeo karijeru u lokalnom Huracánu, gdje je osvojio prvenstvo u svojoj prvoj i jedinoj sezoni. Uslijedio je kratak boravak u Boca Juniorsima, gdje nije zabilježio nijedan nastup, da bi se konačno skrasio u San Lorenzu. Tamo je stasao u nezaustavljivu silu. Bio je robustan i nemilosrdan igrač kada njegova momčad nije imala loptu, ali jednom kada bi je osvojio, pokazivao je tehničku razinu rijetko viđenu kod igrača njegova profila. Njegova dinamika i pokrivanje cijelog terena donijeli su mu nadimak "Doble Ancho" - Dvostruko Širok. Djelovao je kao dubinski playmaker, štitio je obranu, a zatim pokretao napade svoje momčadi. Smatran je jednim od najboljih središnjih veznih svoje generacije, a s njim kao ključnim dijelom momčadi, San Lorenzo je osvojio tri naslova prvaka. Ubrzo je uslijedio i poziv u reprezentaciju Argentine, s kojom je 1927. osvojio prvenstvo Južne Amerike, a godinu kasnije i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Amsterdamu.
Na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. u susjednom Urugvaju, Monti je bio stup Argentine. Momčad se prošetala do finala, a Monti je na tom putu postigao dva gola, uključujući i prvi pogodak Argentine u povijesti svjetskih prvenstava protiv Francuske. U finalu ih je čekao domaćin Urugvaj, dominantna sila tadašnjeg nogometa. No, umjesto spektakla, utakmica se za Montija pretvorila u noćnu moru. Uoči finala počele su kružiti glasine o prijetnjama. Godinama kasnije, njegova unuka Lorena Monti otkrila je mračnu istinu: - - Na poluvremenu, dok je Argentina vodila 2-1, rekli su mu da će, ako Argentina ne izgubi, ubiti moju baku i moju tetku.
Njegov suigrač Francisco Varallo, koji je preminuo u stotoj godini, prisjetio se da je Monti igrao neprepoznatljivo loše. Argentina je na kraju izgubila 4:2. Dok je nacija tugovala, Monti je vjerojatno osjetio olakšanje. Njegova je obitelj bila sigurna.
Nakon prvenstva, Montijev život se zauvijek promijenio. Dok je profesionalni nogomet u Južnoj Americi tek hvatao korijene, u Italiji je, pod patronatom fašističkog režima Benita Mussolinija, novac tekao u potocima. Dva posjetitelja iz Italije iznijela su mu ponudu koja se nije mogla odbiti: plaća od 5000 dolara mjesečno, kuća, automobil i dodatni bonusi. Iza svega je, navodno, stajao sam Mussolini, koji je Svjetsko prvenstvo 1934. u Italiji vidio kao savršenu priliku za promociju svoje ideologije. Monti je imao talijanske pretke iz regije Emilia-Romagna, što ga je činilo idealnim kandidatom za pokret Oriundi - igrača južnoameričkog podrijetla koji su pozivani da igraju za talijansku reprezentaciju. Ponuda je stigla od Juventusa i Monti se preselio u Torino, postavši talijanski državljanin. Njegovih 16 nastupa za Argentinu postalo je prošlost; budućnost je bila u plavom dresu Azzurra.
Dolazak u Torino nije bio bajan. Čelnici Juventusa bili su razočarani kada su vidjeli da je njihova nova zvijezda stigla s viškom kilograma i izvan forme. Poslan je na mjesec dana intenzivnog, samotnog treninga kako bi se vratio u kondiciju. Jednom kada jest, pokazao je Staroj dami što je dobila za svoj novac. Ne samo da je postao ključni igrač Bianconera, već je imenovan i kapetanom momčadi s kojom je osvojio četiri uzastopna naslova prvaka Italije između 1932. i 1935. godine. Tijekom devetogodišnje karijere u Torinu odigrao je više od 200 utakmica i postigao 20 golova sa svoje obrambene pozicije. Zajedno s braničima Virginiom Rosettom i Umbertom Caligarisom činio je neprobojni obrambeni bedem koji je dominirao talijanskim nogometom. No, Monti nije doveden u Italiju samo da bi osvajao trofeje s Juventusom. Njegova glavna misija bila je pomoći Italiji da osvoji Svjetsko prvenstvo na domaćem terenu 1934. godine.
Samo godinu dana nakon preseljenja u Torino, ispunjena je puna svrha njegove naturalizacije. Izbornik Vittorio Pozzo, jedini trener koji je osvojio dva Svjetska prvenstva, vidio je Montija kao savršenog igrača za svoju "Metodo" formaciju. U sustavu 2-3-2-3, Monti je bio karika koja je povezivala obranu i napad. Pozzo je znao da mu treba igrač Montijeve snage i vještine da bi kontrolirao sredinu terena. Zanimljivo, Pozzo je u momčad uvrstio i napadača Angela Schiavija, s kojim je Monti imao žestoko rivalstvo nakon što ga je teško ozlijedio u klupskoj utakmici. Bila je to, kako je Pozzo kasnije rekao, "najteža odluka koju sam ikad donio". Italija se, predvođena svojim Oriundima, probijala kroz turnir. Četvrtfinale protiv Španjolske bila je izuzetno gruba utakmica u kojoj su suci otvoreno favorizirali domaćine. U polufinalu ih je čekala Austrija, čuveni Wunderteam. Na kišom natopljenom San Siru, Monti je dobio zadatak čuvati genijalnog austrijskog kapetana Matthiasa Sindelara. Uspio ga je potpuno neutralizirati, a Italija je pobijedila kontroverznim golom za plasman u finale.
U finalu u Rimu čekala ih je Čehoslovačka. Dan prije utakmice, u hotel talijanske reprezentacije stigao je telegram upućen izborniku i igračima. "Pobjeda ili smrt. Sretno sutra. Pobijedite. Ako ne uspijete, tres!" Poruka je bila potpisana s "Mussolini". Pritisak je postao neizdrživ. Sam Monti je kasnije sažeo bizarnu ironiju svoje karijere: "U Urugvaju 1930. htjeli su me ubiti ako pobijedim. Četiri godine kasnije u Italiji, htjeli su me ubiti ako izgubim." Utakmica je bila napeta. Na poluvremenu je bilo 0:0, a onda je, 19 minuta prije kraja, Antonín Puč doveo Čehoslovačku u vodstvo. Mussolini na tribinama nije bio zadovoljan. U sljedećim minutama Česi su propustili dvije velike prilike da zapečate sudbinu talijanskih igrača. Te su se pogreške pokazale kobnima. U 81. minuti, drugi oriundo, Raimundo Orsi, izjednačio je i odveo utakmicu u produžetke. Tada je na scenu stupio Angelo Schiavio, Montijev stari rival, i postigao pobjednički gol. Italija je postala svjetski prvak.
Nakon pobjede, Mussolini je bio velikodušan koliko je bio zastrašujuć uoči utakmice. Dao je iskovati poseban, veći trofej jer je smatrao da je onaj FIFA-in premalen da odrazi slavu pobjednika.
- Nakon utakmice, odlukom Il Ducea, smjeli smo tražiti što god smo htjeli: žene, novac, nakit, automobile, kuće. Bili smo privilegirana ljudska bića u Italiji", prisjetio se Monti.
Ipak, sve su te stvari bile prolazne. Luis Felipe Monti upisao se u povijest kao jedini nogometaš koji je igrao finale Svjetskog prvenstva za dvije različite države. S obzirom na današnja stroga pravila FIFA-e o promjeni nacionalnog dresa, gotovo je sigurno da će njegov rekord ostati vječan. Njegova nevjerojatna priča ispričana je kroz predmete poput argentinske putovnice, koja se čuva u FIFA-inom muzeju u Zürichu. To je dokument s kojim je napustio svoju domovinu kao viceprvak, da bi se vratio kući kao svjetski prvak u dresu strane zemlje - simbol jednog nevjerojatnog i neponovljivog nogometnog puta.