Na završnim turnirima svih mlađeuzrasnih državnih prvenstava održanim u zagrebačkoj Dubravi izniman i teško ponovljiv uspjeh ostvario je Košarkaški klub Cedevita Junior. Naime, u čak tri uzrasne kategorije cedevitaši su prvaci (U-13, U-15, U-19), a u onoj preostaloj (U-17) bili su treći.
U finalnoj utakmici juniorskog turnira "vitamini" su nadjačali momčad Kvarnera koju većinski čine igrači Croatian Elite Basketball Academy. To je projekt proslavljenog hrvatskog igrača Nikole Vujčića, košarkaša koji je s telavivskim Makabijem triput bio prvakom Europe, dvaput kao igrač i jednom kao sportski direktor.
Bio mi je poput brata
I dok u Vujčićevoj akademiji ima nekoliko zanimljivih 18-godišnjaka kao što su Lauš i Vučković, u sastavu Cedevite Junior eksplodirao je Luka Santiago Stojić. Sin nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Marija Stojića zabio je u polufinalu protiv Zadra 33 koša, a u finalu čak 45. No ako ste pomislili da je hrvatska nacionalna vrsta u njemu dobila novi supertalent, prevarili ste se jer je Luka Santiago pristupio reprezentaciji zemlje (Njemačka) u kojoj je rođen njegov otac.
Kad je došlo vrijeme za ritualno fotografiranje pobjednika, jedan od mladih cedevitaša, zapravo najmlađi među njima, navukao je majicu sa siluetom košarkaša i natpisom "Zauvijek ćeš biti u našim srcima, tvoj KK DOŠK". Podsjetnik je to na nedavni događaj u Drnišu i neoprostiv propust određenih državnih službi, kada je sumanuti recidivist Kristijan Aleksić iz čista mira ubio mladog drniškog košarkaša, maturanta Luku Milovca.
Taj mladi cedevitaš 16-godišnji je Drnišanin Šime Vlaić, jedan od nadarenijih igrača u naraštaju (Ukić, Garma, Perić, Garac...). Njega će ovog ljeta izbornički predvoditi bivši kapetan hrvatske reprezentacije Roko Leni Ukić, koji je, usput rečeno, u njihovim godinama već igrao ozbiljnu ulogu u prvoj momčadi Splita. A to pak nije slučaj s njegovim 16-godišnjim sinom Lukom Lenijem, za kojeg se može čuti da je izniman talent.
I dok za juniore u finalu nije odigrao ni minute, jer je tri godine mlađi, Šime Vlaić igrao je važnu ulogu u osvajanju trećeg mjesta u svom uzrastu. Naime, u dvoboju za broncu s vršnjacima iz Zadra Vlaić je upisao 15 koševa, 13 asistencija i četiri ukradene lopte. No ta je njegova odlična partija samo načas odagnala tugu za koju kaže da ga nikad neće napustiti.
– Kada sam čuo vijest da je stradao moj najbolji prijatelj Luka Milovac, to me shrvalo, uništilo, jer s Lukom je otišao i dio mene i sigurno će to dugo, dugo boljeti. To je bilo najbolje dijete koje se rodilo u Drnišu, a čuli smo se dvadesetak minuta prije nego što je stradao. Baš me pitao nešto o košarci.
Luka Milovac je, kazat će Šime, bio neka vrsta njegova mentora.
– Mi se znamo od moje treće godine. Luka je bio skoro tri godine stariji od mene i bio mi je poput starijeg brata, uvijek zaštitnički nastrojen prema meni i na tome ću mu uvijek biti zahvalan i trudit ću se vratiti mu to na terenu.
O kakvom je prijateljstvu riječ, kazat će vam i ovi detalji:
– Kada je saznao da ja idem u Zagreb, trenirati i razvijati se igrački u Cedeviti Junior, Luka je plakao. Dobar dio mog uspjeha i dobrog glasa na koji sam došao i njegova je zasluga jer me stalno bodrio.
Dobio slobodne dane
Najveća podrška Luka je Šimi bio kada je ovaj bio izvan stroja zbog teške ozljede koljena.
– Meni je sve puknulo u koljenu, imao sam dvije operacije i vraćao sam se godinu i četiri mjeseca. I baš kada smo moja obitelj i ja prolazili kroz najteže razdoblje, on je bio uz mene. Stalno me bodrio da budem strpljiv, da ću se oporaviti i opet igrati dobru košarku. A puno je sve lakše raditi kada imate takvog prijatelja uz sebe, i loši trenuci i slabije utakmice lakše vam padnu ako vam netko stalno šalje poruke podrške kao što je činio Luka.
Shvativši o kakvom je odnosu riječ, u Cedeviti Junior Šimi su dali četiri slobodna dana da može otići prijatelju na posljednji ispraćaj i biti podrška njegovoj ožalošćenoj obitelji.
– Ljudi iz kluba izašli su mi u susret pa četiri dana nisam trenirao. Bili su uz mene vidjevši koliko mi je to teško palo. To da svog najboljeg prijatelja više neću moći nikad vidjeti, to je nešto s čime se ne mogu pomiriti, a naročito zbog načina na koji je otišao.