U posljednjih četiri do pet godina sve češće pri nogometnim razgovorima čujem poantu da je kvaliteta najboljih igrača današnjice miljama iza kvalitete najboljih igrača prije 20 ili 30 godina. Takve teze postoje otkako je nogometa, posebice kod onih nogometnih nostalgičara, no u posljednjih nekoliko godina imam osjećaj da je količina takvih teza drastično porasla.
Ovdje uopće nije cilj potvrditi ili opovrgnuti te teze. Možda je istina da su na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće nogometaši jednostavno bili kvalitetniji, a možda i nije. Na kraju krajeva, takvo što nikad nećemo uistinu moći decidirano znati budući da nemamo vremensku kapsulu koja bi nam omogućila, primjerice, duel Kyliana Mbappéa i Paola Maldinija, ili pak duel Ronalda Nazarija i Virgila van Dijka. Jedino što možemo raditi je nagađati ili imati svoje mišljenje. Decidirano znati ne možemo.
Cilj ovog teksta je objasniti zašto se dobar dio nogometne zajednice osjeća kao da individualna kvaliteta nogometaša opada, i tu postoji nekoliko realnih faktora koji utječu na to da percepcija ide u takvom smjeru. Prvi i najvažniji faktor su sustavi i taktike u modernom nogometu, koje su najviše razvijene prema perfekcionizmu i timskom aspektu zahvaljujući magovima poput Pepa Guardiole, no ti sustavi su s druge strane ugušili dobar dio individualne čarolije.
Igrači su danas snažno trenirani da optimiziraju pozicioniranje, u posjedu ili van njega. Nije samo stvar u pozicioniranju, već i u donošenju odluka, budući da je danas donošenje odluka (posebice kod napadača) daleko više programirano trenerskim zahtjevima nego prije, što znači da automatski ima manje improvizacije i kreativnosti. Primjerice, broj udaraca iz daljine ili driblinga je znatno pao u elitnom nogometu u odnosu na 2006. godinu (pad od oko 30 posto u udarcima iz daljine, a oko 20 posto u driblinzima). To je plod instrukcija trenera koji igračima uporno govore da je zadržavanje posjeda (čitaj: dodavanje unatrag) gotovo uvijek bolja odluka nego li 'bacanje' sebe u napad koji nije optimiziran te je samim time smatran previše rizičnim.
Igrači poput Ronaldinha, Zinedinea Zidanea ili Thierryja Henryja su živjeli i igrali u eri u kojoj gubljenje lopte u završnoj trećini nije bilo toliko efikasno kažnjavano sistemski učenim kontranapadima. Ponavljam, moguće je da današnje nogometne megazvijezde uistinu nisu kvalitetom ni blizu zvijezdama s početka stoljeća, no ono što decidirano možemo tvrditi je to da današnjim igračima jednostavno nije dozvoljeno pokazati ni približnu količinu individualne kvalitete kakva je bila moguća za prikazivanje prije dva ili tri desetljeća. Današnji nogomet ima manje prostora za čarobne poteze, a znatno više naginje k donošenju odluka koje su smatrane efikasnima i koje će zadovoljiti trenere.
Moderni nogometaši su definitivno bolji u fizičkom i u taktičkom smislu nego li nogometaši iz prošlih era, no isto tako su definitivno osakaćeni za kreativnost i spontanost, što dodatno utječe na percepciju da jednostavno nisu toliko dobri kao oni koji su nas oduševljavali u prošlosti.
Još jedan važan aspekt koji utječe na tu percepciju je i današnja tehnologija. Kad smo 2002. godine u finalu Lige prvaka imali priliku vidjeti onaj čudesni Zidaneov volej za Real Madrid protiv Bayer Leverkusena, on nam je mogao živjeti u sjećanju mjesecima i godinama, i to zbog jednostavne činjenice da nismo na dnevnoj bazi bili 'pretrpani' impresivnim potezima. Tada smo na televiziji imali maksimalno dvije do tri utakmice dostupne tjedno, te možda još neku magazinsku emisiju pregleda nogometnih zbivanja kao što je bila legendarna Petica. Manja količina sadržaja je na gledatelje utjecala tako da smo određene trenutke i igrače mogli cijeniti više.
Danas unutar 30 minuta gledanja po mobitelu možemo vidjeti stotine različitih poteza iz stotina različitih utakmica putem kratkih videa na društvenim mrežama. Gotovo svaki potez iz svake utakmice je ne samo dostupan, već i naširoko ponavljan i seciran. S tim na umu, naš mozak se jednostavno počne navikavati da hoće nešto novo, drugačije ili impresivno svakih nekoliko sekundi. Međutim, ako to možemo vidjeti svakih desetak sekundi, onda to impresivno više ne postaje impresivno, budući da se u nama dogodila svojevrsna inflacija dopamina.
VEZANI ČLANCI:
Kada igrač poput, recimo, Laminea Yamala danas izvede neki suludo kvalitetan potez, taj potez mnogima više nije u sjećanjima mjesecima ili godinama, nego je najčešća reakcija "jako lijepo, prebacujem na idući kratki video". Jednostavno, zbog onoga što nam je dostupno, naš mozak je počeo očekivati znatno više i manje stvari ga uspijeva impresionirati. Isto tako, čak i ako nas neki današnji potezi uspiju impresionirati, oni vrlo brzo postaju manje posebni, jer ih, ako to želimo, možemo pregledati stotinu puta u idućih 24 sata, što prije nije bio slučaj. I onda ti potezi automatski postaju manje ikoničnima, jer ih ne moramo toliko snažno zadržavati u sjećanju.
Nikad nećemo zapravo znati kakvi su elitni nogometaši iz prošlih generacija u odnosu na današnje, no sa sigurnošću znamo iduće aspekte; zbog dostupnosti sadržaja trenuci se doimaju manje posebnima i manje rijetkima, zbog rigidnih taktičkih sistema dobivamo manje spontanih, impresivnih i kreativnih trenutaka, a zbog kompleksnosti zadaća igrača dobivamo manje individualne briljantnosti. Možda su igrači drugačiji po svojoj kvaliteti, ali ono što je neupitno drugačije je naša percepcija nogometa i nogometaša.
Nisam čitao, ali vjerojatno zanimljiv tekst. Nemoguće je uspoređivati različite generacije. Recimo, danas ima zanimljivih teškaša u boksu, ali "zlatno doba" teške kategorije činili su Muhammad Ali, Joe Frazier, George Foreman, Larry Holmes i Ken Norton, dok su im u širem vrhu i kao iznimno opasni borci stajali Ernie Shavers i Ron Lyle. Dakle, 70-te godine prošlog stoljeća, to je bio boks po mom guštu. Tysona sam najviše volio nakon toga i bio sam jako tužan kada je izgubio od Jamesa "Bustera" Douglasa, pa i od Holyfielda.