Srpska duboka država prisilila je Ivicu Todorića i zatim se dogodio najsramniji čin

S obzirom na to da je svojim odustajanjem od ABA lige Cibona izazvala mnoge oprečne reakcije, bilo je logično da o tome popričamo s jednim od osnivača regionalno lige. A bonus je svakako i taj što je naš sugovornik Bože Miličević 20 godina (do 2009.) bio direktor Cibone, kluba koji već godinama hoda po litici iznad ponora.

S obzirom na naš “dnevni red”, krenuli smo od osnivanja takozvane Jadranske lige. Kako je do toga došlo?

– Klubovima poput Cibone, a ona je tada bila stalni član Eurolige, trebala je jaka liga, jača od domaće. Da se ne događa da u Brodu dobijemo s 40 razlike, a u Bologni izgubimo s 40. Kako ništa ne ide bez politike, tako je ona bila i ovdje uključena, a odlučeno je da se uz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju uključi i Crna Gora. A njihov tadašnji predsjednik Milo Đukanović intervenirao je, a ja sam mu poslao dva Cibonina dresa s brojem 15. Liga se vodila iz Zagreba, a poslovna firma Sidro d.o.o., koja je osnovana, bila je u Ljubljani jer su u Sloveniji financije i bankarstvo tada najbolje štimali.

Cibonu je trebalo zaštititi

Što je bilo to što je klubove iz spomenutih zemalja privuklo toj ligi?

– Inzistirao sam na tome da sve troškove natjecanja i gostovanja snosi liga jer bez toga da nešto ponudimo sudionicima ideja ne bi prošla. Nakon jedne sezone ušla je Crvena zvezda, a potom i ostali srpski klubovi koji su imali i najviše uspjeha do sada.

A klub koji je, uz Olimpiju, jedini igrao sve dosadašnje sezone, ispao je u Drugu ABA ligu, od koje je odustao tri dana prije prve utakmice.

– Uvrijedilo me to što Cibona u toj situaciji nije zaštićena, što se nije sačekalo barem godinu dana da se oporavi.

I doista, kada je ljubljanska Olimpija trebala ispasti, uskočila je zagrebačka Cedevita, to jest hrvatska kompanija Atlantic Grupa, a za ovu Cibonu nijedan takav igrač nije se zauzeo. A bogme ni hrvatska politika.

– U pozadini ove odluke Cibonina vodstva zacijelo je i to što bi ona u ovom času logistički teško ispratila i Drugu ABA ligu tako da u njoj bude favorit. Da to igra, tek bi tada nastao kolaps. No, i ovo što će igrati Fiba Europa kup svojevrsno je poniženje, no bolje išta nego ništa.

A je li financijski promašaj to što bi Cibona zbog ove odluke mogla ostati bez svog udjela koji iznosi devet posto u poduzeću koje ima tržišnu vrijednost od 13 do 14 milijuna eura?

– Nije to ništa opipljivo kao što bi bilo da netko kupuje tu ligu, recimo neki privatnik. Onda bi to pilo vodu, a ovako je to fikcija. Ne znam može li Cibona dobiti više od stotinjak tisuća eura s kojima bi mogla prebiti dugove nastale njenim izlaskom. Ono što je sada Cibonin plus u odnosu za Zadar i Split jest to da grad Zagreb već 30 godina financira međunarodna natjecanja klubova koji nastupaju u Europi. A to je nešto što ne rade lokalne samouprave ni Splita ni Zadra. I što god Cibona sada dobila od HKS-a, bit će čisti prihod. Da nije toga, ne bi Cibona prihvatila igranje Fibina Europa kupa.

Među klubovima iz glavnog grada u jeku je grčevita borba za kolač koji se zove klub od gradskog značaja, a za njega su, osim Cibone, jako zainteresirani i Cedevita Junior i Dinamo.

– Brend Cibone, dvostrukog prvaka Europe, u rangu je HNK ili bilo kojeg sličnog brenda i teško da je u tome tko može dostići sljedećih desetljeća. Cedevitin je veliki grijeh to što je napustila hrvatsku košarku u teškom trenutku no, s druge strane, nisam siguran da Olimpija ne bi izgledala danas kao Cibona da joj nije bilo Cedevite. Nedavno sam slušao govor Emila Tedeschija koji je indirektno priznao da je danas u Hrvatskoj moguće ono za što je on do jučer mislio da je nemoguće. A ja sam u tome odmah vidio varijantu jednog kluba Cibona – Cedevita koji bi za tri godine igrao bilo Euroligu ili onu NBA Europe koja se najavljuje.

Koliki je grijeh onih koji su svojedobno sabotirali ideju spajanja Cibone i Cedevite?

– Taj čovjek je pokojni, a o pokojnicima ne valja ružno govoriti. U svakom slučaju to je bio pokop Cibone, a Tedeschi je uvrijeđen napustio Zagreb s razlogom te s klubom otišao u Ljubljanu jer mu u Grad Zagreb nije uvažavao rezultate, a kamoli golema privatna ulaganja. Mislim da je vrijeme sazrelo u svakom pogledu – a Emil je mudar čovjek – te vjerujem da bismo mogli vratiti košarku kao sport od ugleda. Jer, država je financijski stabilna, a sigurna je i pravna država, gospodarstvo se razvija.

Još jedan vrlo upitan čin veže se uz spomenutog bivšeg gradonačelnika.

– Kad je Cibona 2014. osvojila ABA ligu i stekla pravo nastupa u Euroligi, dogodio se najsramniji čin u sportu ne samo Hrvatske već i Europske unije. Tada sam javno rekao da je tu odluku donio Ivica Todorić pod pritiskom Beograda i Nebojše Čovića koji bi mu sve njegove tvrtke u Srbiji učinio upitnim. Ta duboka država uvjerila ga je da mora nazvati Bandića nakon čega je ovaj naredio tadašnjem predsjedniku kluba Lovriću da se to prepusti Crvenoj zvezdi. Koliko je to Zvezda platila i tko je uzeo novce, o tome ne mogu spekulirati.

Kad smo već kod Cibone i njenih prihoda, Miličevićevo najveće razočarenje je sljedeće:

– U reprezentaciji koja je igrala finale U-19 Svjetskog prvenstva i koja je nakon promašenih slobodnih bacanja Luke Božića ostala bez naslova svjetskog prvaka igrala su trojica Ciboninih mladića – Zubac, Slavica i Žižić, a i Božić je bio tome nadomak. Tada je Cibona trebala kupiti dva jaka stranca i tako bi vratila europski imidž. To je bila posljednja prilika. Na kraju se dogodilo da su svi ovi igrači iz Cibone otišli, a da klub nije uprihodovao niti lipu. Sjećam se da je jedan turski klub preko Zdenka Zrilića, koji predstavlja Dogus Grupu za Hrvatsku, nudio za Slavicu 250 tisuća eura, a Aco Petrović, koji je tada bio u klubu, za njega je tražio 700 tisuća i od tog posla nije bilo ništa.

Je li preoblikovanje rješenje za spas Cibone?

– Teško da je to rješenje, no pričekajmo. Preoblikovanje se može izvesti brzo i ono je prednost ako svi komitenti Cibone postanu suvlasnici. Ako ne bude tako – primjerice, taj moj Hercegovac Viktor Dodig, koji se javio iz Kanade, on je već jednom dao novac – dobro će promisliti. Drugi put će dati 50 posto manje, a treći put će pitati tko je tu lud jer će se pojaviti problem povrata investicije. Ključna je stvar da se mora naći osoba kojoj će vjerovati i Grad i budući sponzori, ali i mi, navijači. Ne govorim da to nije aktualni direktor Šerić koji je već tri godine u klubu i koji je nekim čudom održao Cibonu. Ja sam cijeli radni vijek proveo u Zadru i Ciboni i ne znam kako u tome uspijeva. Divim se ljudima koji posljednjih godina vode Cibonu jer to su očito mađioničari kad klub pod blokadom drže iznad vode. No tom “gimnasticiranju” mora doći kraj i on je jako blizu. Tako ne može dalje.

Po pitanju Cibone ustvrdio je bivši direktor tog kluba nešto šokantno.

– Cibona nema ni svoju adresu. Kada ulazite na službeni ulaz u klub, tamo ne piše Cibona, već piše Ustanova za sportske objekte, a ispod je Draženova bista. Dakle, Cibona je izgubila sve što je imala. A ključno je bilo to kako je Grad, za vrijeme gradonačelnika Bandića, uzeo, da ne kažem oteo ono što je Cibona imala. Bilo bi dobro kada bi joj to Grad vratio pa da ona nekom koncesijom, 20 ili 30 godina, s time raspolaže. Da ima adresu na koju će se obratiti neki potencijalni investitor poput Dodiga ili nekog, nazovimo ga, Jonesa. A oni bi teško povjerovali da Cibona ima problema i s terminima za trening. Ako se ne dogode neke radikalne promjene pa da taj klub ima proračun od 10-15 milijuna godišnje, sve će to biti zavaravanje. Ako je Cibona u moje vrijeme imala proračun pet milijuna eura, meni je neshvatljivo da je danas problem skupiti tih pet milijuna eura. Grad Zagreb nema ni jedan razlog da nema euroligaša, a sada ni Zadar, baš kao što nema razloga da Hrvatska nema predstavnika u NBA Europe.

Zakon o sportu je krivac

Tako smo u priči došli i do uzroka urušavanja hrvatske košarke.

– Smatram da je razlog tadašnji zakon o sportu koji je napravljen da bi se spasio Hajduk koji je dugovao milijardu kuna poreza i doprinosa, Dinamo 530 milijuna a Osijek i Rijeka 380 milijuna kuna. Tada su fiktivno zadužene lokalne samouprave da preuzmu dugove klubova koji će im to vraćati od prodaje igrača. A sve je zapravo bila fikcija. Nažalost, od tada lokalna politika kadrovira upravljanje klubovima koji su im bitni za izbore. Tako u klubove dolaze menadžeri koji su deseti rang pa dolazi do urušavanja klubova. Tako su Zadar i Split dobili političke namjesnike koji vode klubove i to su postali komunalni klubovi je se vode kao komunalne firme kojima je vlasnik grad.

A taj Grad je u Zagrebu imao zanimljivu ponudu za Miličevića.

– Nuđeno mi je da 30 posto onoga što Grad da Ciboni vratim tim ljudima, a ja tu igru nisam htio. Nakon toga je u klub za predsjednika po Bandićevu nalogu došao Jelušić, a on se opredijelio za Milanovića i okrenuo leđa Bandiću. Tada su svi sponzori morali odustati od Cibone, a kako je meni 2009. isticao ugovor, ja sam se zahvalio. Pitali su me što mi privatno treba sam da me uvuku u mulj, na tome sam se zahvalio. Nakon mojeg odlaska krenuo je moj progon, a moj nasljednik na mjestu direktora Andro Knego, po Bandićevu nalogu, morao je protiv mene pisati kaznenu prijavu. No, ja sam uvijek pazio na čiste račune pa nisu imali nikakvih elemenata da podignu optužnicu protiv mene. A ispričao mi je svojedobno odgovoran čovjek iz porezne policije da ni za koga nije doživio takav pritisak da ga se zatvori kao u mojem slučaju. Ali čovjek mi nije našao nijedan krivi papir. 

Video