Američki snowboarder Jake Canter osvojio je broncu na Zimskim olimpijskim igrama 2026., no iza tog uspjeha krije se nevjerojatna priča o preživljavanju. Nakon stravične ozljede glave, kome i borbe za život, vratio se jači no ikad i ispisao jednu od najljepših sportskih priča desetljeća.
Kada se Jake Canter, tada trinaestogodišnji dječak, konačno probudio iz šestodnevne kome, majci je postavio samo jedno, jednostavno pitanje: "Jesam li živ?". Nekim čudom, unatoč tome što su mu liječnici davali svega dvadeset posto šanse za preživljavanje, bio je. Bizarna nesreća u parku s trampolinima u njegovom rodnom Coloradu ostavila ga je s lubanjom slomljenom na četiri mjesta. Devet godina, tri operacije mozga i teška borba s depresijom kasnije, taj isti dječak stajao je na olimpijskom postolju s brončanom medaljom oko vrata. U finalu slopestylea na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Cortini 2026. godine, 22-godišnji Canter izveo je vožnju života, prkoseći ne samo gravitaciji, već i svim medicinskim prognozama koje su mu jednom davno predvidjele potpuno drugačiju sudbinu. Njegova priča nije samo priča o sportskom uspjehu; to je saga o ljudskoj otpornosti, prkosu i nevjerojatnoj snazi volje koja je pobijedila smrt.
Sve se promijenilo 2016. godine. Canter je bio perspektivni mladi sportaš koji je trenirao u resortu Woodward at Copper Mountain. Tijekom vježbanja na trampolinima, dogodila se nesreća kakvu je teško i zamisliti. Drugi sportaš je u zraku izgubio ravnotežu i pao na Cantera, a sudar dviju glava rezultirao je katastrofalnim posljedicama: fraktura lubanje, traumatska ozljeda mozga i unutarnje krvarenje. Prebačen je u bolnicu gdje su ga liječnici stavili u induciranu komu kako bi mu spasili život. Njegovoj obitelji rekli su da se pripremi na najgore. No, Jake je preživio. Kad se probudio, bio je dezorijentiran, a vid mu je bio udvojen. Morao je iznova učiti hodati i govoriti. No, već tada, u bolničkom krevetu, postavio je drugo ključno pitanje: "Kada se mogu vratiti snowboardanju?". Bio je to prvi znak nezaustavljive odlučnosti koja će ga definirati.
Međutim, noćna mora nije bila gotova. Nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 2017., taman kad je počeo s rehabilitacijom, koja je uključivala i laganu vožnju na dasci, vratio se u bolnicu u još gorem stanju. Zbog pukotina na lubanji počela je curiti leđna moždina, što je uzrokovalo bakterijski meningitis. Uslijedila je još jedna koma i nove operacije tijekom kojih su mu liječnici ugradili koštani cement u lubanju i desno uho, trajno ga oglušivši na tu stranu. Taj je zahvat uništio njegov osjećaj za ravnotežu. Opet je morao učiti osnove, svladavati svaki korak kao da je prvi put. Nevjerojatno, ali ključni dio za njegovu karijeru, urođeni osjećaj za ravnotežu na snowboardu, ostao je netaknut. Ta činjenica postala je temelj na kojem je gradio svoj povratak. Dok su mu liječnici govorili da više nikada ne bi smio stati na dasku, on je imao drugačije planove. "Htio sam dokazati svakom liječniku koji mi je rekao da ovo ne mogu da je bio u krivu. To je veliki dio ove priče", rekao je godinama kasnije.
Njegov povratak na snijeg bio je brz i prkosan. Već 2018., manje od dvije godine nakon nesreće, osvojio je juniorsko natjecanje u halfpipeu na U.S. Openu, dokazavši da se nije samo vratio, već da je ponovno konkurentan. Ipak, njegova budućnost nije ležala u halfpipeu. Nakon što je u Švicarskoj počeo učiti veće trikove na slopestyle skakaonicama, donio je stratešku odluku da se u potpunosti prebaci na tu disciplinu. Bio je to rizik, napuštanje discipline u kojoj je već postizao uspjehe kako bi krenuo ispočetka. No, kocka se isplatila brže nego što je itko očekivao. Ključni trenutak dogodio se 2019. na X Gamesu u Aspenu, kada je kao petnaestogodišnjak dobio poziv u zadnji čas da se natječe na premijernom Knuckle Huck natjecanju. Mjesto mu je prepustio nitko drugi do njegov idol iz djetinjstva, kanadska snowboarding ikona Mark McMorris. Canter je iskoristio priliku, izveo je nevjerojatan nastup i osvojio srebrnu medalju. Više nije bio samo dečko s inspirativnom pričom o povratku; postao je legitimni natjecatelj na svjetskoj sceni.
Sljedećih godina Canter je strpljivo gradio svoju karijeru. Sponzoriran od strane Red Bulla, postao je stalni član američke reprezentacije. Prvi veliki uspjeh u Svjetskom kupu ostvario je 2022. na prestižnom Laax Openu u Švicarskoj, gdje je osvojio treće mjesto u žestokoj konkurenciji. Godinu kasnije debitirao je na Svjetskom prvenstvu, a konstantni plasmani među deset najboljih pokazivali su da je spreman za najveću pozornicu. Potvrda je stigla u siječnju 2026. godine, samo pet tjedana prije Olimpijskih igara. Na domaćem terenu u Aspenu, Canter je ostvario svoju prvu pobjedu u Svjetskom kupu, osiguravši tako vizu za Milano. Bila je to kruna njegovog teškog puta i najava da u Italiju ne dolazi samo kao sudionik, već kao kandidat za medalju.
U olimpijskom finalu u Livignu, stvari nisu krenule dobro. Nakon prve dvije vožnje nalazio se na tek desetom mjestu. Ostala mu je samo jedna, posljednja prilika za sve ili ništa. Na vrhu staze, prije nego što će krenuti u vožnju života, ponavljao je u sebi: "Pritisak je privilegija". Sjetio se svega što je prošao, obitelji, prijatelja, teških trenutaka i borbe s depresijom. "Bio sam u komi s 13 godina", rekao je sam sebi. "Vjerojatno ne bih trebao sumnjati u sebe ovoliko. Prestani razmišljati. Samo uživaj u trenutku." I uživao je. Besprijekorno je odradio tehnički zahtjevan dio s ogradama, a zatim je na skakaonicama izveo kombinaciju od koje zastaje dah, završivši s nevjerojatnim backside 1980, okretom od pet i pol rotacija koji je toga dana bio rezerviran samo za njega. Savršeno je doskočio, podigao ruke u zrak i vrisnuo od sreće. Znao je da je napravio nešto posebno.
Nakon što se na semaforu pojavila ocjena 79.36, koja ga je lansirala na treće mjesto, uslijedila je agonija. Morao je čekati nastupe devetorice vozača, od kojih su ga sedmorica mogla prestići. Gledao je kako pada njegov heroj Mark McMorris. Zatim je došao red na Marcusa Klevelanda iz Norveške, jednog od njegovih najboljih prijatelja na turneji. Dok su suci vijećali, Canter se sklupčao na snijegu, nesposoban gledati. Nazvao je svoju djevojku Lexi Trufasu, koja mu je govorila da diše. Čekanje se činilo kao vječnost. Nakon više od tri minute, konačno je objavljena Klevelandova ocjena: 78.96. Bio je za dlaku iza Cantera. Kada je i posljednji vozač, Novozelanđanin Dane Menzies, pao, slavlje je moglo početi. Bronca je bila njegova. "Nevjerica. Nema riječi kojima bih ovo opisao", rekao je kasnije, ne skidajući pogled s medalje.
Njegova priča nosi i ožiljke koji nisu fizički. Otvoreno je govorio o borbi s mentalnim zdravljem, pogotovo nakon što je njegov prijatelj snowboarder 2021. godine počinio samoubojstvo. Datum rođenja tog prijatelja istetovirao je na zapešću. "Ova pobjeda je i za njega", rekao je. Snowboarding mu je, kaže, terapija. "To je sloboda koju ti daje, osjećaj kontrole. Najviše se osjećam kao ja kada sam na dasci." Kroz karijeru su ga pratile i nevolje izvan staze, poput optužbi za obiteljsko nasilje 2024. godine, koje su kasnije odbačene. No, usprkos svemu, ostao je fokusiran na sport koji mu je spasio život. "Nadam se da sam onog 13-godišnjeg sebe u bolničkom krevetu učinio ponosnim", rekao je nakon osvajanja medalje. "Ovo zlato je malo prljavo, ali poslužit će." Za Jakea Cantera, bronca iz Milana sjaji jače od bilo kojeg zlata. To je medalja iskovana iz boli, prkosa i čiste, neslomljive ljubavi prema životu.