Ovih dana prošlo je 18 godina otkako je poreminuo Mate Parlov, jedan od najboljih boksača u bivšoj Jugosaviji. Rođen u Splitu, u obitelji podrijetlom iz Imotskog, Parlov je postao simbolom boksa, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i na svjetskoj sceni. Njegov sportski put je priča o nevjerojatnom talentu, spartanskoj disciplini i čeličnoj volji, no njegov život izvan ringa otkriva čovjeka slojevite naravi, ljubitelja poezije i skromnog kavanara koji je ostao čvrsto na zemlji unatoč planetarnoj slavi. On je jedini boksač u povijesti koji je u istoj, poluteškoj kategoriji, uspio osvojiti olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku titulu, a zatim to ponoviti i u profesionalnim vodama, okitivši se naslovima europskog i svjetskog prvaka. Taj podvig, jedinstven u svijetu boksa, svrstava ga među besmrtnike plemenite vještine.
Njegov put nije počeo rano. Obitelj se 1958. preselila u Pulu, grad koji će postati njegov dom i sinonim za njegove najveće uspjehe. Boksom se počeo baviti relativno kasno, 1964. godine, a kako je sam kasnije priznao, u ring ga je odveo nemiran duh. Bio je, njegovim riječima, "mangupčić, pravi huligan" koji je svoju energiju trošio u uličnim tučnjavama. No, trener Aldo Buršić u Boksačkom klubu "Pula" prepoznao je sirovu snagu i pretvorio je u profinjenu vještinu. Boks mu je promijenio život, usmjerio ga i dao mu svrhu. Paralelno sa sportskom karijerom, Parlov nije zanemarivao obrazovanje. Završio je Upravnu školu, diplomirao na Višoj ekonomskoj školi, a kasnije i na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Malo je poznato da mu je do stjecanja titule magistra ekonomskih znanosti na fakultetu u Ljubljani ostao samo jedan nepoloženi ispit, što svjedoči o intelektualnoj znatiželji koja se krila iza fasade nepobjedivog borca.
Amaterska karijera Mate Parlova bila je ništa manje nego spektakularna. U 310 mečeva zabilježio je samo 13 poraza, ostvarivši dominaciju koja je rijetko viđena. Bio je osmerostruki prvak Jugoslavije, peterostruki prvak Balkana, a Europu je pokorio dva puta, 1971. u Madridu i 1973. u Beogradu. Kruna amaterskog puta stigla je na dva velika natjecanja. Prvo na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, gdje je osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji. Bila je to prva zlatna olimpijska medalja za jugoslavenski boks, trenutak koji ga je pretvorio u nacionalnog heroja. Zanimljivo je da, iako nije bio poznat kao razorni nokauter, na putu do zlata tehničkim je nokautom zaustavio trojicu od četvorice protivnika, uključujući Kubanca Gilberta Carrilla u finalu. Dvije godine kasnije, na inauguralnom Svjetskom amaterskom prvenstvu u Havani, ponovno se popeo na najvišu stepenicu postolja, potvrdivši status najboljeg amatera svijeta.
Nakon što je osvojio sve što se u amaterskom boksu moglo osvojiti, Parlov je 1975. godine odlučio okrenuti novu stranicu i otisnuti se u profesionalne vode. U prvih 13 mečeva upisao je 12 pobjeda, brzo se uspinjući na ljestvicama. Njegov put prema vrhu nije bio bez izazova, a prve prave testove imao je protiv sjajnog američkog boksača Matthewa Saada Muhammada. U njihovom prvom susretu u Milanu 1976. godine, Parlov je poražen sudačkom odlukom nakon osam rundi, no samo nekoliko mjeseci kasnije, u Trstu, revanš je završio neriješeno nakon deset iscrpljujućih rundi. Iste godine, u Beogradu, osvojio je titulu profesionalnog prvaka Europe (EBU) pobijedivši Talijana Domenica Adinolfija. Uspješno ju je obranio tri puta, dokazavši da pripada samom svjetskom vrhu i da je spreman za napad na najvrjedniju krunu.
Povijesni trenutak dogodio se 7. siječnja 1978. godine u Milanu. U dvorani Palasport di San Siro, Mate Parlov ušao je u ring protiv Argentinca Miguela Angela Cuella, neporaženog svjetskog prvaka po WBC verziji. Zanimljivo, njih dvojica trebala su se susresti šest godina ranije u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Münchenu, no Cuello se tada povukao zbog ozljede. Sudbina je htjela da se za najveću titulu bore kao profesionalci. Parlov je te večeri boksao meč života. Potpuno je dominirao, a u devetoj rundi serijom razornih udaraca poslao je Argentinca na pod i postao profesionalni svjetski prvak. Bio je to trenutak koji je odjeknuo svijetom. Mate Parlov postao je prvi boksač iz jedne socijalističke zemlje koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu, srušivši time ne samo protivnika u ringu, već i Hladnoratovsku barijeru. Titulu je uspješno obranio pet mjeseci kasnije u Beogradu, na stadionu Crvene zvezde, protiv Britanca Johna Conteha, u još jednom meču koji je ušao u anale. Svjetski prvak ostao je do prosinca iste godine, kada je u Marsali titulu izgubio od Amerikanca Marvina Johnsona. Kasnije se okušao i u višoj, kruzer kategoriji, boreći se dva puta protiv Marvina Camela za inauguralnu WBC titulu, no prvi meč u Splitu završio je kontroverznim remijem, a drugi u Las Vegasu porazom, nakon čega je 1980. završio svoju blistavu karijeru.
Nakon što je objesio rukavice o klin, Mate Parlov se povukao iz javnog života, tražeći mir daleko od svjetala reflektora. U Puli je otvorio svoj kafić, jednostavno nazvan "Mate", koji je ubrzo postao kultno mjesto okupljanja. Tamo je svjetski prvak bio samo Mate - skroman čovjek koji je sam posluživao goste, kuhao kave i nije se libio oprati čaše. Iza čeličnih šaka krila se nježna, umjetnička duša. Bio je strastveni ljubitelj poezije, a stihove Tina Ujevića, Branka Radičevića i Laze Kostića znao je recitirati napamet. Tu ljubav prema književnosti, kako je sam priznao, usadio mu je brat koji je bio profesor. Njegova ljudska veličina ogledala se i u poznatoj anegdoti kada Jugoslavenska radiotelevizija navodno nije imala novca za prijenos jednog njegovog važnog meča. Bez oklijevanja, Parlov je sam platio troškove prijenosa, samo kako bi ljudi u njegovoj domovini mogli gledati borbu. Iako se povukao, boksu se vratio kao izbornik jugoslavenske reprezentacije uoči Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984., gdje su boksači pod njegovim vodstvom ostvarili povijesni uspjeh osvojivši jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije brončane medalje.
Proglašen je najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća, a brojne nagrade za sportaša godine u Jugoslaviji i Hrvatskoj svjedoče o njegovoj dominaciji. Njegov rodni kraj i grad Pula odužili su mu se na brojne načine. Sportska dvorana u Puli nosi njegovo ime, kao i ulice u Zagrebu i Biogradu na Moru. U Fažani, gdje je proveo mirne umirovljeničke dane, 2018. godine otkriven mu je spomenik, a tri godine kasnije i u samom srcu Pule, na Giardinima, nasuprot njegovog kafića. Kip, djelo kiparice Marije Ujević-Galetović, prikazuje ga u odijelu, a ne u sportskoj opremi. Koliko je bio cijenjen govori i činjenica da je 2020. godine novootkrivena vrsta podzemnog pauka nazvana po njemu - Harpactea mateparlovi. Ipak, možda ga najbolje opisuje njegova vlastita, danas legendarna izjava, kojom je odgovorio na pokušaje da ga se svrsta u uske nacionalne okvire:
- Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak?.
Nakon što je osvojio praktički sve što je mogao — olimpijsko, europsko i svjetsko zlato kao amater, a zatim i europski i svjetski profesionalni naslov — Parlov se nije ponašao kao nedodirljiva zvijezda. Kad su ga pitali što mu još preostaje osvojiti, njegov odgovor bio je otprilike u njegovu stilu:
- Sve sam osvojio. Što sad? Idemo probati profesionalce.
Postoji simpatičan detalj iz njegova života nakon boksa koji dobro pokazuje njegovu opušteniju stranu. U jednom intervjuu govorio je o noćima nakon zatvaranja kafića i svom starom Mercedesu. Šaljivo je opisao kako bi nakon zatvaranja sjeo u automobil, a onda bi ga „stari Mercedes” odvezao tamo gdje je još nešto otvoreno.
Legendarna je I njegovo gostovanje u emisiji Nedjeljno popodne. Naime, bio je prilog o nogometnom turniru juniora, Kvarnerska rivijera. Kamera ga je uhvatila na tribina stadiona Kantrida gdje je s njim razgovarao pokojni TV novinar Anzulović.
- Mate, otkud Vi na nogometu? - pitao ga čuvnei Zula.
Mate ga gleda nekoliko minuta i odgvori:
- Pa Vi ste mi jučer rekli da dođem….
Svoju mirovinu proveo je mirno, u krugu obitelji, sa suprugom Laurom te kćeri Mirom i sinom Matkom. U ožujku 2008. dijagnosticiran mu je rak pluća, a tešku bitku izgubio je samo četiri mjeseca kasnije, 29. srpnja 2008., u 60. godini života. Otišao je tiho i dostojanstveno, baš onako kako je i živio nakon karijere.