'Razočaran sam što nisam trenirao Hajduk ili Dinamo. Nije se dogodilo i zato što ne mogu upravljati mnome'

Branko Karačić naša je nogometna ikona. Bivši igrač Osijeka i Hajduka u bogatoj je međunarodnoj karijeri igrao s nekim od najvećih svjetskih nogometaša. Njegovo je nogometno znanje neiscrpno, a životni i profesionalni put prepun zanimljivih detalja. S nama je podijelio neka svoja stručna zapažanja.

Kako vam izgleda ono što ste vidjeli od hrvatskog nogometa u dosadašnjem dijelu sezone?

– Čini mi se da će se Hajduk ipak malo dići i približiti se Dinamu. Najviše zato što Gonzalo Garcia ne odustaje od svog načina rada. No, mislim da neće ozbiljnije ugroziti Dinamo, među ostalim, i zbog činjenice što su prodali Rokasa Pukštasa i Niku Sigura, dva vrlo bitna igrača. Dinamo ima kvalitetu i znanje kako se osvaja hrvatsko prvenstvo, a bez obzira na trenutačnu situaciju, Hajduk im je olakšao posao. Bez obzira na to što je pred Dinamom ozbiljan izazov u Europskoj ligi u kojoj će se momčad sigurno trošiti. No, ne vidim momčad koja bi mogla iskoristiti tu činjenicu. Osijek je mnoge iznenadio, pa i mene. Maksimalno je iskoristio izvanredan početak. No, ključna je kvaliteta koju je Osijek izgubio odlaskom nekolicine važnih igrača, ali čini se da imaju potrebnu energiju pod trenerom Federicom Bessonom. Uključujući potencijal u nekolicini mladih igrača – počeo je Karačić.

Što Hajduk može u Europi?

– Hajduk je na dobrom putu, imaju mlade i potentne igrače. No, energija ne može biti jedini adut. Nedostatak širine rostera najveći je Hajdukov problem. Konferencijska liga doći će dobro mladim igračima u stjecanju iskustva kako bi Hajduk, možda već sljedeće godine, bio konkurentniji u borbi za naslov prvaka.

Može li momčad po nekim zanatskim zakonitostima, na višoj razini podražaja, pokazati skriveni potencijal u Europi?

– Može se dogoditi, no širina je ključni problem. Nema tu previše igrača bez obzira na to što se Garcia dobro snalazi. Odlučili su se na pomlađivanje momčadi, napravili su iskorak, a zasluge idu Garciji, najboljem stranom treneru koji je radio u HNL-u. Hajduk će napraviti iskorak u Europi, ne znam hoće li to biti dovoljno za prolazak. Imaju nekoliko jako dobrih igrača. Spomenuo bih Michelea Šegu koji je, zahvaljujući Garciji, dobio veliko samopouzdanje, ima kvalitetu i karakter. Nadam se da će se Brajković vratiti na krilo, imaju odličnog Hrgovića na lijevom beku... Uz Garcijin rad još će tu iskočiti vrhunskih igrača.

Zašto je Garcia izdržao ovoliko u Hajduku, unatoč i kriznim razdobljima?

– Sigurno je uvjerio svoje poslodavce u ispravnost svoga puta. Hajduk je došao do spoznaje da stranci nisu uvijek pravo rješenje. Garcia je moj tip trenera, igru želi stvarati od zadnje linije, inzistira na disciplini, vidi se to po određenim odlukama. To je ispravan put, određenje da se Hajduk ne može oslanjati samo na jednog igrača, već na kolektiv. Svaki klub mora izdržati trenerove ideje, a ne smjenjivati ga nakon jednog ili dva poraza.

Možemo li kazati da je Garcia oplemenio neke trendove u našoj ligi?

– Apsolutno. Ne kažem slučajno da je najbolji strani trener koji je radio u našoj ligi. Ne zaboravljajući pritom Matjaža Keka, koji je donio drugačiji tip nogometa kada je osvajao trofeje s Rijekom.

Za Hajduk oduvijek vrijede neka posebna pravila, pogotovo kada govorimo o toj drugačijoj vrsti emocije. Toga se i vi sigurno sjećate iz igračkih dana. U vašoj prvoj godinu na Poljudu spašavali ste se ispadanja! Koliko je teško igračima nositi taj pritisak?

– Pritisak u Hajduku sigurno je jako velik, zbog prevelikih ambicija. No, nije samo problem u igračima, već i u kompletnom ustrojstvu kluba, od igračkog do stručnog kadra, pa na kraju i navijačima. Spomenuli ste moju prvu sezonu u Hajduku. Došao sam na poziv pokojnog Tomislava Ivića koji se, nakon dvadesetak dana posvađao s upravom. Zamijenio ga je pokojni Marin Kovačić, pa je došao Ivan Vucov s potpuno suprotnim razmišljanjem od našeg nogometnog mentaliteta. Bio je izbornik bugarske reprezentacije i, bez obzira na njegove kvalitete, jedva smo ostali u ligi. Bez obzira na kvalitetu koju smo imali, nismo je mogli pokazati. Sljedeće godine smo se, s Perom Nadovezom, borili za naslov prvaka u bivšoj državi. Igrali smo odlično – istaknuo je Karačić.

Vratite se na trenutak na Tomislava Ivića, posebnu figuru naše nogometne povijesti. Je li vam žao što niste malo duže s njim surađivali?

– Ma naravno da mi je žao. Ivić je vjerojatno najkvalitetniji hrvatski trener svih vremena. Taj njegov sukob s upravom kluba jedna je negativna epizoda. Zato smatram da je ovaj stav uprave kluba da izdrže s Garcijom jedini ispravan put.

Je li nešto ostalo od Ivićeva naslijeđa i je li Hajduk na pravi način profitirao na njegovoj ostavštini?

– On je bio poznat po drugačijem načinu igre, presingu. Znao je sve o svakom pojedinom igrači. Svaki je igrač profitirao u njegovoj nogometnoj filozofiji. Svoju kvalitetu pokazao je u svim klubovima u kojima je radio. Njegova filozofija igre je bila posebna. Bio je eksplozivne osobnosti, sve što je zamislio moralo se ostvariti.

U vaše doba u Hajduku karijeru je počinjao Alen Bokšić, s njim ste bili cimer?

– Bili smo cimeri šest mjeseci. U to doba bilo je jako puno dobrih igrača, Deverić, Vulić, Miljuš, Čelić... Jako dobra momčad. U drugoj godini od starijih igrača, osim mene, ostali su Tipurić i Setinov, a došao je Pejović iz Budućnosti. Tada je, uz Bokšića, bilo još nekoliko mladih igrača, Štimac, Bilić, Jarni je bio dokazana kvaliteta, Miše, Jeličić... Taj Hajduk bio je konkurentan velikoj četvorki.

Bespredmetno je pričati o Bokšićevoj klasi, ali čini mi se da je mogao napraviti još veću karijeru jer je bio čudesan igrač?

– Imao je probojnost, silinu, brzinu i posebnu moć. Nisi ga mogao zaustaviti. Da mu je bila Šukerova mirnoća, bio bi najbolji napadač svih vremena. Imao je i ozljede, no igrao je u velikim klubovima, Lazio, Juventus, Marseille... Osvojio je Ligu prvaka. Imam njegov dres iz Marseillea, ne i iz Hajduka.

Čije još dresove imate?

– Imam nekih osamdesetak dresova, Šuker, Boban, Modrić, Stanić... Veliki sam kolekcionar, sin nastavlja tradiciju.

U Osijeku ste bili kapetan Davoru Šukeru!

– Da, godinu dana, prije nego sam otišao u Hajduk, 1986. – 1987. Šuker je imao posebno samopouzdanje kao klinac. Ne sjećam se da je u šesnaestercu ikada šutirao punom nogom, sve je gađao. Kada si mlad, sve želiš postići silinom. A on je imao mirnoću koju je kasnije izgradio u karijeri. Imao sam sreće što sam u karijeri igrao s trojicom vrhunskih napadača, Šukerom, Bokšićem i Hugom Sanchezom.

Uopće ne zvuči loše!

– S Hugom Sanchezom sam igrao u Linzu, na kraju svoje karijere, 1995. godine. On je imao prijatelja u tom klubu i na njegov je poziv došao odigrati šest mjeseci u drugoj ligi. Bio je stroj za pogotke, a najpoznatiji po svom saltu.

Sjećate li se neke anegdote s tim legendarnim napadačem madridskog Reala?

– Organizirao je zimsku turneju u Americi. Bili smo u Tucsonu, u Arizoni na jednoj večeri. Svi smo bili u odijelima i nosili smo kravate. Bio je to restoran s kaubojskim stilom u kojem je običaj bio da se kravate režu. Svi smo morali odrezati kravate i objesiti ih.

U Austriji vam je trener bio i Cico Kranjčar!

– Ulaskom u prvu ligu, bio sam još četiri mjeseca. Tada nas je vodio Cico, a u klub je došao Joško Popović i vratar Pavlović. Bilo je to pri kraju moje karijere, igrao sam pet-šest utakmica i vratio sam se u Belgiju, supruzi i djeci.

U Belgiji ste ostavili dobar trag.

– U Cercle Bruggeu igrao sam četiri godine, zabio sam 44 pogotka kao vezni igrač, samo jedan iz jedanaesterca. Na proslavi 125 godina kluba, s pokojnim Josipom Weberom, uvršten sam u najbolju momčad u povijesti. To mi je posebno drago.

Po čemu pamtite Josipa Webera?

– Bio je izuzetno kvalitetna osoba, ambiciozan i gladan napadač. Idealan je bio za klub kakav je Cercle Brugge. Zahvaljujući svojoj brzini, iskoristio je svoj potencijal. Veliki igrač koji je bio tri-četiri puta najbolji strijelac lige.

Kakav nogomet danas volite gledati?

– Oduvijek sam volio tehnički nogomet i veliki sam fan Barcelonina stila. Volim španjolski stil, ali i dinamiku engleske lige. Volim ponekad i Real Madrid, no fanatik sam kada je Barca u pitanju.

Današnji trendovi, kada su vezni igrači posrijedi, malo su drugačiji?

– I hrvatskoj reprezentaciji nedostaje igrača koji dolaze u poziciju da ugroze protivnički gol. To je do trenera i uvijek je pitanje mogu li igrači provesti ideju. Kada bismo u našoj reprezentaciji malo kalibrirali takve detalje, bili bismo još raznovrsniji. Imate Modrića koji ima preko 200 nastupa za Hrvatsku, a zabio je 29 pogodaka. To sugerira da je nogomet drugačiji nego ranije, u moje doba... Mi imamo nešto što nema nitko, kada govorimo o reprezentaciji.

Martin Baturina u ovakvom stanju sigurno bi oplemenio vezni red naše reprezentacije načinom na koji igra trenutačno za Como?

– Sigurno. Martina se sjećam još iz kadetskog doba. On u reprezentaciji preuzima odgovornost, unatoč nedodirljivim vedetama koje imamo. Pokazao je želju preuzeti ulogu Luke Modrića. Hrvatska ima potencijal nastaviti stazom kojom ide zadnjih desetak godina.

Kao igrač voljeli ste Rajka Janjanina?

– Tako je. O tome sam svojedobno pričao u intervjuu za Tempo. Volio sam ga zbog te njegove tehničke sposobnosti doziranja lopte u kojoj suigraču morate dati mogućnost da nešto napravi. Bio je veliki igrač. Jedino sam mu jednom prilikom rekao da mi je bio miljenik sve dok nije otišao u Crvenu zvezdu. – smije se Karačić.

A kada se govori o modernom nogometu, za Karačića nema dvojbe.

– Po mom guštu je Messi, bez konkurencije. Naravno, moram spomenuti i Luku Modrića. On je tip igrača koji uvijek daje loptu suigraču da može nešto napraviti.

Vi ste bili poznati po pogocima iz slobodnih udaraca, danas su u modernom nogometu oni rijetkost. Što je presudno za tu vještinu, urođeni talent ili vježba?

– Jednim dijelom je urođeno, ali pomičeš granice velikim brojem ponavljanja. Puno puta sam nakon treninga ostao šutirati slobodnjake. Moram spomenuti da sam u svim derbijima, protiv Dinama, Crvene zvezde i Partizana, zabijao pogotke iz slobodnih udaraca. Bog vam daje talent, a rad je uvjet bez kojeg ne možete.

A koji vam je pogodak iz slobodnjaka najdraži?

– Pa najdraža su mi sva četiri spomenuta – smije se Karačić:

– Jedan pogodak, nažalost, nemam snimljen. Postigao sam ga u dresu Osijeka iz polukruga na centru igrališta, na protivničkoj polovini. Igrali smo protiv Čelika, pobijedili smo 5:0. Pogodio sam rašlje. Sjećam se suca, Trajče Mađoski iz Prilepa, koji mi je pružio ruku nakon tog poteza. Danas, kada bi moj igrač šutirao s centra, pitao bih ga je li normalan. Što se vjerojatno tada pitao i moj trener. Imao sam dobar udarac, odličnu potkoljenicu. Ne znam kako sam se usudio šutirati, ali taj je pogodak bio poseban jer je postignut s 42-43 metra.

Nakon igračke karijere, skupljali ste iskustvo po brojnim klubovima, je li vaš trenerski put mogao ići i nekim drugim smjerom?

– Pa sigurno. Teško mi je govoriti o sebi na taj način. Ali kada bi netko objektivno analizirao u kojim sam uvjetima radio i postizao rezultate, smatram da sam trebao dobiti priliku trenirati jedan od dva naša najveća kluba, Hajduk ili Dinamo. Barem jednog od njih, razočaran sam što kao trener nisam dobio tu priliku. Jer, sa Zrinjskim sam osvojio prvenstvo u BiH, sa Šibenikom igrao finale kupa, s Varaždinom sam ušao u Prvu HNL, s Osijekom sam bio četvrti u uvjetima u kojima igrači i treneri nisu primili plaću po šest mjeseci. Uvijek je u meni tinjala nada da ću dobiti priliku. No, nije se dogodilo i zbog mojih nedostataka, ali možda i zato što su ljudi shvatili da se mnome ne može baš tako lako upravljati.

To baš danas i nije poželjno?

– Znam ja gdje su problemi ali o tome bismo mogli i u nekim drugim okolnostima.

Naši treneri u pravili dobiju priznanje kada odu u inozemstvo. Primjerice, Sergej Jakirović blista na najvišoj razini, a kod nas je bio osporavan?

– Ako imate karakter i držite do sebe, vrlo često se možete nadati iskoraku. Jakirović je imao sreću, nakon svih sumnji, hvala Bogu da je napravio vrhunski iskorak. Svi naši treneri u Hrvatskoj zaslužuju poštovanje...

Činilo se da će mađarski investitori promijeniti omjere u hrvatskom nogometu, no Osijek nikako ne uspijeva napraviti iskorak?

– U Osijeku sam igrao šest godina, dvaput sam bio trener i veselio sam se dolasku mađarskog kapitala i izgradnji Opus Arene. Prve dvije godine činilo se da će ići prema posebnoj priči. Nadali su se da će u trećoj godini biti u borbi za naslov. Nakon toga, mnogima u Osijeku nije jasno što se dogodilo. Gdje su problemi, to sigurno znaju samo ljudi u klubu. Česte su bile smjene trenera, predsjednika i sportskih direktora. Bez obzira na ove dobre rezultate na početku, ne bih se opuštao, bojim se scenarija iz prošle sezone. Očito je bilo nesuglasica u međusobnim odnosima, svi su gledali svoje funkcije, a nisu razmišljali o budućnosti. A najgori scenarij bili bi financijski problemi o kojima se sve glasnije priča. Neka stvari tek sad izlaze na vidjelo.

Sigurno postoji nešto što vam se sviđa u našoj ligi?

– Istra me ugodno iznenadila, igraju privlačno, mogli su iznenaditi Hajduk u Splitu. Dolaskom Matjaža Keka, Rijeka je pokazala da želi opet neki iskorak. Iako, do sada se pokazalo da u ovom ritmu neki igrači ne mogu pratiti njegove zahtjeve. No, Rijeka će se dizati kako sezona bude odmicala – zaključio je Karačić.

Video