Točno je da se ne može i ne smije Dinamova trenera vrednovati po jednoj utakmici u godini, ali ne može i ne smije Dinamo u utakmicama u kojima je na vagi toliko toga nanizati i laicima toliko vidljivih pogrešaka da bi bilo pravo čudo da je uspio čak i Vikinga pobijediti. O tome da je u obje utakmice u prvih 15 minuta gazio preko suparnika, da bi nakon toga netragom nestao, uz tek poneki proplamsaj, manje-više je već sve rečeno. Nego, drugo nešto, kad već krećemo od golmana... Kad su naši treneri došli do zaključka da igru treba razvijati od vratara, i to još protiv momčadi kojoj je jedan od rijetkih fortea da krade loptu što bliže vratima suparnika? Nije problem što je Nevistić promašio dodavanje, to se događa, problem je što je lopta odjednom uglavnom bila kod njega, a znalo se što je bilo u Maksimiru. Kvragu, postavimo na to mjesto Luku Modrića iz najboljih dana i sigurno će nakon dvadeset savršeno preciznih dodavanja, 21. put otići krivo.
Zato što je to matematika, zakon velikih brojeva. Razmišljajući tako na koju će stranu i kako da proigra Mišića (!?), Nevistić gubi koncentraciju i snagu za ono što mu je posao i za što je plaćen – da se točno postavlja i lovi lopte. Nakon pogrešnog dodavanja to je, naravno, izostalo. Svi tako igraju? Neka igraju, mi ne možemo. Među ostalim i zato što nas svaka takva pogreška poljulja jače. Idemo dalje. Ako je Nevistić prvo izgubio mjesto (navodno) zbog jedne utakmice, pa onda Filipović zbog jednog lošeg istrčavanja (podsjetimo se na Livakovićeva protiv Shkupija), i ako bi sada Nevistić trebao ustupiti mjesto Kotarskom, ako i kad jednom dođe, hoće li onda i Scott McKenna ustupiti mjesto Niki Galešiću nakon što je rukometom vratio u život izgubljene vikinge? Vjerojatno bi, s obzirom na sve ostalo, oni ionako izjednačili, ali je Škot sve to ubrzao.
Psihološka priprema utakmice posebno je poglavlje, jer ako je kvalitetna, onda se ne može dogoditi da igrač koji inače zna da se ne ostavlja svog igrača, i to onog koji je od svih suparničkih najbliže golu, odleti naprijed kao muha bez glave (Valinčić) ili da krilo odšeta s loptom u gol-aut (Lisica). Onda se zna da se udarac ne blokira sa sedam metara udaljenosti nego s dva. Mario Kovačević ima kvaliteta kao trener, inače ne bi osvojio dvostruku krunu, ali play-off Lige prvaka traži više lucidnosti i mirnoće. Da, svatko ima pravo na svoj stil, ali ne smije se dogoditi da Vikingov trener mirno uz aut liniju kormilari brodom kao da je preplovio već deset LP-a, a da Dinamov trener trčkara, lovi se za glavu i prenosi nervozu na igrače koji se onda svađaju međusobno, sa sucem, s protivničkim igračima, opet gubeći energiju i fokus, a u jalovim pokušajima povratka lopte šalju nikamo. Ma koliko nekome bio iritantan, na primjeru Čačićeve mirnoće u dramama s Ludogorecom ili Bodom može se učiti. Također, ako je cilj Liga prvaka, onda treba nešto i uložiti da bi se kasnije puno više dobilo. Umjesto da je doveo dva kapitalca, Dinamo je izgubio dva, i zato je možda ključnu rečenicu za hrvatski nogomet ovog ljeta izgovorio Gonzalo Garcia: “Ne možete stalno rezati i očekivati da ćete biti prvak.” Pa se onda kaže da je najveće pojačanje Kačavenda. Ako je najveće pojačanje, zašto ne igra od početka nego ulazi kad je gotovo sve izgubljeno? Vraćanje Oršića, baš kao ranije Ademija, alibi je potez od kojeg ne treba previše očekivati, a nadati se milosti nečijeg menadžera tek je uzaludna utakmica.
Loša je i papagajski ponavljana teza da je “Europska liga trenutačno po mjeri Dinama”. Ako se stvari ne krenu popravljati, neće ni ona biti po mjeri. Za usporedbu koliko je do Lige prvaka danas lakše doći, neka posluži sljedeća ilustracija. Kad je Dinamo prvi put, tada kao Croatia, napao LP, s druge strane stajali su legendarni Kenny Dalglish i Newcastle te Faustino Asprilla, tada možda i najatraktivniji napadač u Europi kojeg si mogao samo lasom loviti. U Maksimiru je s bijele točke mirnoćom gimnastičara plasirao loptu u rašlje. I nakon toga napravio “zvijezdu”. Vikingov kapetan Zlatko Tripić, koji je srčan borac, ali prije desetak godina ne bi prošao u pola klubova naše lige, u srijedu je s bijele točke iz sve snage opalio “bekovsku” po sredini gola. Kao da puca za odojka! Dinamo je, dakle, ispao od organizirane, rastrčane i prokleto seoske momčadi koja često ni sama ne zna kako zabije, ali čak i kad je izgledala razbijeno djelovala je mirno kao da je znala krajnji ishod. Za Dinamo dovoljno. I to boli...