Otkako je 1930. godine pokrenuto Svjetsko prvenstvo u nogometu, dva su različita pehara simbolizirala slavu. Prvi, Trofej Julesa Rimeta, imao je sudbinu dostojnu filmskog scenarija, dok je drugi, današnji FIFA-in trofej Svjetskog prvenstva, postao jedna od najprepoznatljivijih ikona modernog doba. Originalni trofej, prvotno nazvan "Pobjeda", dizajnirao je francuski kipar Abel Lafleur. Prikazivao je Niku, grčku božicu pobjede, kako na glavi drži osmerokutnu čašu, a bio je izrađen od pozlaćenog srebra na postolju od dragocjenog kamena lapis lazulija. Na svoje prvo putovanje prema Urugvaju 1930. godine otplovio je brodom Conte Verde, istim onim koji je prevozio i Julesa Rimeta, tadašnjeg predsjednika FIFA-e, po kojem je trofej kasnije, 1946. godine, i dobio ime.
Tijekom Drugog svjetskog rata, dok su se na europskim bojištima vodile bitke, trofej je bio u rukama tadašnjih prvaka, Italije. U strahu da bi neprocjenjivi pehar mogao pasti u ruke nacista, Ottorino Barassi, talijanski potpredsjednik FIFA-e, odlučio se na hrabar potez. Potajno ga je izvadio iz bankovnog trezora u Rimu i sakrio na najnevjerojatnijem mogućem mjestu - u običnoj kutiji za cipele koju je držao ispod svog kreveta. Ondje je trofej proveo gotovo cijelo ratno razdoblje, siguran od uništenja i krađe, čekajući da se nogomet ponovno vrati na svjetsku pozornicu.
U ožujku 1966. godine, samo četiri mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva u Engleskoj, Trofej Julesa Rimeta postao je predmetom jedne od najbizarnijih krađa u povijesti sporta. Bio je izložen u Westminster Central Hallu u Londonu u sklopu izložbe maraka. Unatoč inzistiranju FIFA-e na stalnoj straži, u nedjelju, dok je dvorana bila zatvorena za javnost osim za posjetitelje crkvene službe, lopov je provalio stražnja vrata i ukrao trofej iz vitrine. Ironično, vrijednost pehara, procijenjena na tadašnjih 3000 funti, bila je neznatna u usporedbi s milijunskom vrijednošću nekih maraka koje su ostale netaknute. Vijest je izazvala nacionalnu histeriju i sramotu. Ubrzo je na adresu Joea Mearsa, predsjednika Engleskog nogometnog saveza, stigla ucjenjivačka poruka. Čovjek koji se predstavljao kao "Jackson" tražio je 15 000 funti otkupnine, prijeteći da će u suprotnom rastopiti trofej.
Policija je organizirala operaciju. Detektiv Charles Buggy, glumeći Mearsovog pomoćnika, sastao se s ucjenjivačem u londonskom Battersea Parku, noseći aktovku ispunjenu lažnim novčanicama. "Jackson", čije je pravo ime bilo Edward Betchley, bivši vojnik i sitni kriminalac, postao je sumnjičav kada je primijetio policijski kombi u blizini te je pokušao pobjeći, no brzo je uhićen. Međutim, trofej nije bio kod njega. Betchley je tvrdio da je samo posrednik i nikada nije priznao krađu niti odao suučesnike. Dok se istraga vrtjela u krug, a nacija strahovala od najgoreg ishoda, rješenje je stiglo s potpuno neočekivane strane. Sedam dana nakon krađe, David Corbett šetao je svog psa Picklesa u južnom Londonu kada je pas počeo njuškati oko grma uz ogradu. Corbett je primijetio paket zamotan u novine. Radoznalost ga je nadvladala, razmotao je paket i ostao u šoku - u rukama je držao ukradeni pehar. Pickles je postao nacionalni heroj, a Engleska je odahnula. Ipak, misterij nikada nije u potpunosti riješen. Betchley je osuđen samo za ucjenu, a desetljećima kasnije pojavile su se teorije da je pravi kradljivac bio zloglasni londonski kriminalac Sidney Cugullere, koji je krađu navodno izveo iz čistog hira.
Nakon što je Engleska 1966. osvojila prvenstvo na domaćem terenu, trofej je nastavio svoje putovanje, a vrhunac je doživio 1970. u Meksiku. Tada je Brazil, predvođen legendarnim Peléom, treći put postao svjetski prvak. Prema pravilu koje je uspostavio sam Jules Rimet, reprezentacija koja tri puta osvoji naslov imala je pravo trajno zadržati pehar. Brazil je s ponosom odnio trofej kući, gdje je bio izložen u sjedištu njihovog nogometnog saveza u Rio de Janeiru, zaštićen neprobojnim staklom. Time je završena jedna era, a FIFA je morala naručiti izradu novog pehara. No, sudbina originalnog trofeja imala je još jedan, ovoga puta tragičan, završni čin. U noći 19. prosinca 1983. godine, lopovi su provalili u zgradu saveza, pajserom razvalili drvenu poleđinu vitrine i ukrali pehar. Ovaj put nije bilo sretnog kraja. Unatoč naporima policije, priča o dva trofeja koja su utjelovila Svjetsko prvenstvo završila je misterijem. Trofej Julesa Rimeta nikada nije pronađen. Vjeruje se da su ga kradljivci rastopili kako bi prodali zlato, pretvarajući neprocjenjivi simbol nogometne povijesti u sirovu metalnu masu. Od njega je ostala sačuvana samo originalna baza koju je FIFA zadržala i koja se danas čuva u Zürichu.
Nakon što je trofej Julesa Rimeta otišao u trajno vlasništvo Brazila, FIFA je raspisala međunarodni natječaj za dizajn novog pehara. Primljene su 53 prijave kipara iz sedam zemalja, no pobjednički dizajn pripadao je talijanskom umjetniku Silviju Gazzanigi. Njegova vizija bila je radikalno drugačija od klasičnog prikaza božice Nike. Gazzaniga je stvorio dinamičnu, modernu skulpturu koja je trebala predstavljati univerzalnu poruku sporta. Njegovo remek-djelo prikazuje dvije stilizirane ljudske figure u trenutku trijumfa, kako se izdižu u spiralnom pokretu i rukama pridržavaju planet Zemlju. Time je stvoren simbol koji ne predstavlja nijednu konkretnu naciju ili mitologiju, već slavi zajednički napor, radost i jedinstvo čovječanstva kroz sport. Prvi kapetan koji je imao čast podići ovaj novi trofej bio je Nijemac Franz Beckenbauer na Svjetskom prvenstvu 1974. godine.
Novi trofej, službeno nazvan "FIFA World Cup Trophy", izrađen je u radionici GDE Bertoni u blizini Milana. Visok je 36,8 centimetara, a njegova ukupna težina iznosi 6,175 kilograma. Većim dijelom sastoji se od 18-karatnog zlata, što znači da sadrži 75 posto čistog zlata, dok se preostalih 5 kilograma zlata odnosi na sam zlatni omotač. Postolje promjera 13 centimetara načinjeno je od dva sloja malahita, prepoznatljivog zelenog poludragog kamena koji stvara upečatljiv vizualni kontrast zlatnoj skulpturi. Jedna od najčešćih zabluda jest da je trofej izrađen od punog zlata. Međutim, on je iznutra šupalj. Znanstvenici su izračunali da bi, kada bi bio potpuno ispunjen zlatom, težio između 70 i 80 kilograma, što bi ga činilo nemogućim za podizanje iznad glave u slavljeničkom zanosu. Upravo ta šuplja konstrukcija omogućuje pobjednicima onaj ikonički trenutak podizanja pehara prema nebu, gestu koju je prvi put popularizirao brazilski kapetan Hilderaldo Bellini još 1958. godine.
Iako je njegova materijalna vrijednost, temeljena na cijeni zlata i malahita, procijenjena na oko 250 do 300 tisuća američkih dolara, stvarna vrijednost FIFA-inog trofeja je astronomska. Zbog svoje neprocjenjive povijesne i simboličke važnosti, stručnjaci ga procjenjuju na vrtoglavih 20 milijuna dolara, što ga čini najskupljim sportskim trofejem na svijetu. Usporedbe radi, Vince Lombardi trofej, koji se dodjeljuje pobjednicima Super Bowla, vrijedi "samo" oko 50 000 dolara. Ta ogromna razlika u vrijednosti odražava globalni značaj i jedinstvenost pehara koji je u rukama držala svaka nogometna legenda od Beckenbauera do Messija. Upravo zbog te neprocjenjivosti, FIFA je uvela iznimno stroga pravila o rukovanju njime. Originalni pehar je postao gotovo sveti predmet, zaštićen od oštećenja i potencijalnih krađa.
Poučena gorkim iskustvom s Trofejem Julesa Rimeta, FIFA je promijenila pravila. Novi trofej je trajno vlasništvo FIFA-e i nijedna reprezentacija ga ne može trajno zadržati, bez obzira na broj osvojenih naslova. Pobjednička momčad dobiva originalni pehar na korištenje samo tijekom slavlja na terenu i službene ceremonije. Odmah nakon toga, pehar se pod strogim osiguranjem vraća u FIFA-in svjetski nogometni muzej u Zürichu. Umjesto njega, nacija pobjednica za trajno vlasništvo dobiva pozlaćenu brončanu repliku, službeno nazvanu "World Cup Winners' Trophy". Postoji i strogi protokol o tome tko uopće smije dodirnuti originalni trofej golim rukama. Ta privilegija rezervirana je isključivo za igrače i trenere koji su osvojili prvenstvo te za aktualne šefove država.
Na dnu malahitnog postolja nalazi se pločica na kojoj su ugravirana imena svih pobjedničkih nacija od 1974. godine, zajedno s godinom njihova trijumfa. Ta pločica pretvara trofej u živu kronologiju nogometne povijesti. Nakon svakog prvenstva, imena pobjednika se preraspoređuju u spiralni oblik kako bi se stvorilo mjesta za buduće prvake. Zanimljivo, nakon pobjede Španjolske 2010. godine, njihovo ime je greškom ugravirano na engleskom ("2010 Spain"), što je ispravljeno tek kasnije. Ova elegantna tradicija ima i svoj rok trajanja. Procjenjuje se da će prostor za graviranje novih pobjednika biti popunjen negdje između 2038. i 2042. godine. Što će se dogoditi tada, ostaje otvoreno pitanje za FIFA-u. Hoće li dizajnirati novi trofej, dodati novo postolje ili pronaći neko treće rješenje, pokazat će vrijeme.