Navijači Partizana, ovom zgodom, iznimno, udruženi s Delijama, navijačima Crvene zvezde, veličali su ratnog zločinca Ratka Mladića na posljednjem derbiju odigranom na Stadionu Rajko Mitić u Beogradu. No, isti taj Partizan, za kojega navijaju pristaše krvnika Ratka Mladića, nekada je bio utočište brojnim hrvatskim nogometašima. Čak je i pokojni predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, od 1958. do 1960. bio predsjednik Sportskog društva Partizan, te je u vrijeme njegovog mandata NK Partizan dobio dresove s prepoznatljivim crno-bijelim prugama.
Beogradski Partizan bio je prvi jugoslavenski klub koji je nastupio u finalu Kupa prvaka. Zbilo se to 11. svibnja 1966. godine, kada je Partizan u Bruxellesu, na stadionu Heysel, bio poražen od Real Madrida 1:2. Toga dan dogodio se i prvi nastup jednoga Hrvata u finalu najvećeg europskog natjecanja. Naime, premda se izjašnjavao kao Jugoslaven, Josip Pirmajer zvani Balerina (1944.-2018.) bio je „30 i neki” nastavak serijala „Hrvati koji su proslavili Partizan”, utisnuvši jugoslavenskom vojnom klubu iz Humske neizbrisiv pečat. Partizan – treći najveći hrvatski klub, je li u pitanju prigodničarska floskula ili paradigma čvrstoga uporišta, pitali smo jedinoga živućega zagrebačkog igrača Partizana, kolegu novinara u mirovini Miroslava Redea (87).
– Partizan kao hrvatski klub itekako ima uporište. Pa pogledajte samo ovaj popis i sve će vam biti jasno – energično uzvraća nekadašnji kapetan najtalentiranije generacije Partizanovih juniora i vadi papir formata A4.
Na njemu faktografski, kemijskom olovkom, čitljivim, elegantnim rukopisom, po godinama nabrojena imena: Glaser, Z. Čajkovski, Matekalo, Bobek, Švaljek, Čulik, Rupnik, Brozović, Šoštarić, potom Firm, Canjuga, Matković, Senčar, pa sljedeća generacija Strnad, Grčević, Jakuš, pa Kolaković i Požega, zatim Bruno Belin i Zebec, nakon njih i S. Stojanović, pa Hmelina, Jurišić, Rede.
Redeovoj listi dodajemo i neke iz mlađe generacije HR-partizanovaca poput Josipa Duvančića, Marija Duplančića, spomenutoga Pirmajera, Mostarca Ćurkovića, pokojnoga Dragana Mancea... Od Hrvata u Partizanu mogle su se sastaviti dvije solidne hrvatske reprezentacije. Imali bismo i dvojicu vrsnih izbornika: Florijana Matekala, čije su bebe (Šoškić, Jusufi, Miladinović, Vasović, Čebinac...) sredinom 50-ih godina bile bolje i od Busbyjevih beba, te splitskoga genijalca Antu Mladinića, koji je jednu sezonu sjedio na klupi crno-bijelih i 1978. postao prvak Jugoslavije.
Kao potporu tezi o hrvatskom Partizanu, Rede će podsjetiti i na utakmicu otvorenja maksimirskoga stadiona, 1948. godine.
– Dinamo je tada slavio 2:1 pogocima Wölfla i Cimermančića, a u momčadi Partizana igrala su čak šestorica Hrvata: Bobek, Čajkovski, Brozović, Firm, Strnad i Šoštarić – podsjeća Rede.
A što je s tezom kako su purgeri pod prisilom, teška srca napuštali Zagreb po svršetku rata i upisivali se u Partizan?
– Priča je na klimavim nogama. Većina, barem dvadesetorica u Partizan su išla dragovoljno, jer su služili vojni rok, a usput dobivali hranarinu i premije – uzvraća Rede, inače prvi Hrvat čija je karijera išla suprotnim smjerom. Iz Partizana je 1959. godine prešao u Dinamo.
Zanimljiv je bio primjer Branka Zebeca (na fotografiji s Redeom), jedinoga Hrvata koji je igrao u oba najveća beogradska kluba, Partizanu i Zvezdi. Naprasitog purgera, kaže Rede, u Partizan nije natjerala politička direktiva, nego svađa u zagrebačkom Borcu, današnjem NK Zagrebu.
– Nisu mu dali neku nagradu ili medalju, i Zebec se naljutio i otišao u Partizan. Za njim je odmah otišao i njegov prijatelj Bruno Belin – kaže Rede, koji ‘potragu’ za Hrvatima u Humskoj 1 proširuje i na druge sportove.
Sjeća se kako su se nekada, u stanci između poluvremena, na Partizanovim utakmicama održavale atletske utrke, opet s Hrvatima u naslovnim ulogama.
Franjo Mihalić, Zdravko Ceraj, Boris Brnad, Zvonko Sabolović, pa legendarni Andrija Otenhajmer, varaždinski srednjoprugaš lavljega srca, koji je u kolovozu 1951. godine u Beogradu u utrci na 1500 metara slomio svjetskoga rekordera na milju Britanca Bannistera. Čak 30 tisuća Beograđana na stadionu JNA klicalo je ‘Oto, Oto!
Među hrvatskim junacima u Partizanu znao se zalomiti i poneki neobuzdani vagabund. NK Partizan je 1946. godine bio na turneji po SSSR-u, s vođom puta Arturom Takačem i vratarom Franjom Šoštarićem, bivšim haškovcem. Pričalo se kako je Francek često drugovao s čašicom, pa se na banketu poslije utakmice zbio skandalozan incident. Izvjesni Rus Homič, vratar moskovskog Dinama, ‘podmetnuo’ je našemu Franceku zdravicu s dubokom čašom votke. Franjo je eksao prvu, pa drugu, pa još tko zna koliko, pa mu se zacrnilo pred očima. Kad je mutnoga pogleda na zidu ugledao Staljinovu sliku, zavitlao je u nju bocu votke. Skandal nad skandalima!
Sljedećeg dana Takač je odmah eliminirao nestašnoga purgera iz momčadi iako je na turneji bio jedini vratar. Tako je sljedeću utakmicu, u Tbilisiju, branio trener vratara Franjo Glaser.
PARTIZAN NIJE NIKAKAV "TREĆI" NAJVEĆI HRVATSKI KLUB, NEGO APSOLUTNO NAJVEĆI HRVATSKI KLUB