Vesna Babić je bivša atletska reprezentativka i trenerica, doktorica znanosti, sveučilišna profesorica, međunarodna atletska sutkinja… Osim u predavaonicama Kineziološkog fakulteta u Zagrebu možete je susresti i na svim atletskim natjecanjima u Hrvatskoj, ali i na onima diljem Europe. Sagledavajući atletiku iz više kutova, dr. Babić ne smatra čudom rezultate na nedavnom Europskom prvenstvu u Birminghamu, kamo su naše atletičarke i atletičari otišli bez osvajača europskih zlata, Sandre Elkasević i Filipa Mihaljevića.
Moramo udružiti snage
– S obzirom na lošu infrastrukturu i uvjete u kojima naši atletičari treniraju, složila bih se s tvrdnjom da su njihovi rezultati začuđujući. Međutim, kada pogledamo strukturu našeg stanovništva i uzmemo u obzir dinarski antropotip koji dokazano posjedujemo, jasno je koliko talenta zapravo imamo. Pitanje je samo kako ćemo se postaviti prema tom potencijalu – kako ćemo te talente uočiti, privući i zadržati u sportu. Kao mala zemlja, trebali bismo razviti sustav pametnog usmjeravanja djece u pojedine sportske discipline. Znanje imamo i ono bi moglo činiti ključnu razliku. Danas su vrhunski rezultati uglavnom posljedica golemog angažmana obitelji. Imamo dobre trenere, oni rade najbolje što mogu u postojećim uvjetima – kaže dr. Babić.
Glavne probleme hrvatske atletike naša sugovornica vidi u onome što ističu svi sportaši, treneri i sportski djelatnici.
– Ključni problem u Hrvatskoj, i to ne samo u atletici nego u svim bazičnim sportovima, jest infrastruktura. Bez adekvatne infrastrukture nema ni uvjeta za razvoj sporta. Smatram da bi svi bazični sportovi dugoročno trebali udružiti snage i zajednički nastupati prema Vladi i ministarstvima. To bi koristilo cijelom sustavu sporta. Veliki korak naprijed bio bi izgradnja nekoliko regionalnih centara u našoj prelijepoj zemlji, koji bi na jednome mjestu okupljali objekte za sva tri bazična sporta, kao i ledenu dvoranu za zimske sportove.
Dugogodišnju rezultatsku "dominaciju" tehničkih disciplina u našoj atletici načela je prije nekoliko godina maratonka Matea Parlov Koštro, da bi u posljednjih godinu i pol dana zablistao i srednjoprugaš Marino Bloudek.
– Vratimo li se u povijest, vidjet ćemo da smo i ranije imali odlične trkače na srednjim prugama. Tu se pojavljuju dva ključna globalna problema. Prvi je tranzicija iz juniorske u seniorsku dob, što je izazov s kojim se bori cijeli svijet. Drugi je sustav financiranja. Kod nas se sportaši financiraju tek nakon što postignu rezultat, što je potpuno pogrešna postavka. S druge strane, na terenu imamo trenere koji znaju stvarati vrhunske sportaše i sve mi to znamo. Izvrsni primjeri za to su Predrag Saratlija te, prije njega, Pero Korica iz Zadra, kao i mnogi nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture. Oni u društvu nisu dovoljno prepoznati, iako kontinuirano provode selekciju od neprocjenjive vrijednosti. Ti treneri redovito stvaraju nove talente koje im kasnije "ukradu" veći klubovi. Zašto? Zato što ti lokalni stručnjaci nikada nisu htjeli napustiti svoj grad i poći za sportašem, bilo zbog nastavka školovanja ili boljih uvjeta – kaže Vesna Babić i dodaje:
Male plaće trenera
– Problem su i male plaće trenera, pa mnogi atletski treneri u potrazi za egzistencijom odlaze u druge sportove, prvenstveno u nogomet i tenis, gdje su vrlo traženi i cijenjeni kao vrhunski stručnjaci za kondicijsku pripremu sportaša. Otišli su tako iz atletike i Miljenko Rak i Dejan Vojnović i mnogi drugi.
Posljednjih godina naši trkači ipak preko zime mogu otići na višetjedne pripreme u Keniju.
– Da, zaista mogu otići u Keniju i to se odmah vidi na rezultatima, iako neki roditelji još uvijek sami financiraju te odlaske. Trening na visini specifična je potreba u disciplinama srednjih i dugih pruga. Treninzi su izuzetno teški, a boravak na visini omogućuje znatno brži oporavak. U Hrvatskoj takvih uvjeta nema. Pokušavalo se s pripremama u Švicarskoj, ali to nije bilo dovoljno dobro. Zato sada naši trkači odlaze dva puta godišnje u Keniju na tri tjedna ili dulje.