Dinamo je u prilici već ovog vikenda osigurati 26. naslov hrvatskog prvaka. Za taj uspjeh potrebna mu je pobjeda protiv Varaždina (nedjelja, 18.45), a na ruku mu može ići i rezultat s Rujevice u Jadranskom derbiju Rijeka – Hajduk (nedjelja, 16.00).
Naime, u slučaju remija na Rujevici ili pobjede Rijeke, Dinamo bi već uoči svojeg ogleda s Varaždinom osigurao titulu. Tada bi, s rezultatskog aspekta, utakmica s Varaždinom postala nebitna, odnosno u Maksimiru bi moglo početi slavlje.
No bez obzira na obećavajuću situaciju, Dinamo utakmici s Varaždinom pristupa maksimalno ozbiljno, bez ikakvih kalkulacija, bez razmišljanja o proslavi, bez hlađenja šampanjca. U skladu s tim, Dinamov predsjednik Zvonimir Boban odlučio je stopirati pripremu ražnja dok je zec u šumi.
Tužna spoznaja
Kako doznajemo iz kluba, Boban s velikim uvažavanjem dočekuje Varaždin, koji je u prošlom kolu pobijedio Rijeku, te je jasno poručio: "Previše respektiramo i Varaždin, i Hajduk, nikakve pripreme šampanjca neće biti."
To naravno ne znači da se plavi dečki – u slučaju da im se stvari poklope – u nedjelju navečer neće proveseliti sa svojim navijačima. Kako i ne bi; pa ovo će primjerice treneru Kovačeviću, kao i McKenni, Belji, Bakraru, Valinčiću, Lisici... biti prvi naslov prvaka u karijeri, Livakoviću i Mišiću sedmi (peti s Dinamom)...!
I tako, sve miriše na to kako bi u Maksimiru u nedjelju moglo biti puno smijeha, veselja i pjesme, ali i poneka – suza. Naime, proširimo li malo vidike ove neizbježne Dinamove titule, doći ćemo do pomalo tužne spoznaje: ovo je posljednji trofej koji će Dinamo osvojiti i proslaviti u svom Maksimiru – u ovom obliku!
Kako se stvari za sada odvijaju – a odvijaju se zadivljujućim tempom – stadion u Kranjčevićevoj ulici svakim danom sve više poprima obličje moderne nogometne arene. Dinamo bi tako prvi dio sljedeće sezone trebao još odigrati u Maksimiru, a proljetni dio sezone 2026./2027. nastaviti u svom novom, privremenom domu u ulici pjesnika Kranjčevića. I onda, bude li imao još jednu ovakvu sezonu u HNL-u, eventualnu 27. titulu proslaviti na Trešnjevki. Na drugom kraju grada, daleko od svoga stadiona – koji bi u to vrijeme već trebao biti opkoljen bagerima, dizalicama i vojskom radnika – spreman za rušenje.
Teško da postoji ijedan Dinamov navijač koji nije sentimentalan prema tom oronulom i neprivlačnom maksimirskom betonskom mastodontu. Ali ta zastrašujuća kuća propuha, bez krova, s popucalim i rasklimanim, mjestimice i opasnim tribinama te zaštopanim toaletima, desetljećima je bila simbol Dinama – hram u koji su Zagrepčani hodočastili s respektom i strahopoštovanjem, čak i s gotovo iracionalnim divljenjem.
Ružan, pomalo zastrašujući, ali – naš! Dinamov, zagrebački, hrvatski – simbol jednog vremena i velikog kluba, plavog nogometnog diva koji je u njemu gutao europske uglednike. Ovdje, u našem Maksimiru – s krovom ili bez krova, s istočnom tribinom ili bez nje – protiv goropadnog, moćnog Dinama padali su Juventus, Eintracht, Leeds, Celtic, Marseille, HSV, Sporting, Porto, Arsenal, Villarreal, Atalanta, Chelsea, Tottenham, Sevilla, Milan... Ovdje, u našem Maksimiru, padali su mnogo puta Crvena zvezda i Partizan, ovdje, u kaotičnoj maksimirskoj areni Zvone je odvalio milicajca, a hrvatska reprezentacija predstavila se svijetu i Europi u antologijskoj utakmici s Amerikancima.
Sjećanja samo naviru
U našem voljenom Maksimiru – kakvoga uskoro više neće biti – Dinamova je publika zaneseno pljeskala Lamzi, Rudaču, Draži, Zambati, Ofu Vabecu, Cici, Mlinki, Zeki, Štefu, Žutom, Zvoni, Šukeru..., kasnije i Viduki, Cviti, Mari, Niki, Luki, Brozu, Kovi, Liviju, Petku, Orši, Ademiju... Taj i takav Maksimir – kakvoga više neće biti – pamti i stisnutu Ćirinu desnicu, onaj zamah koji je znao zaljuljati i u trans baciti tisuće ljudi na krcatim tribinama...
Ne zaboravimo i ovo: Maksimir je valjda jedini stadion na svijetu čiji je travnjak bio toliko zapušten da je omogućio da krtica pomogne svom domaćinu, Hrvatskoj, u rušenju svjetskog prvaka Engleske!
Maksimir odlazi u povijest, a sjećanja samo naviru. I svaki od stotina tisuća njegovih hodočasnika ima neku svoju upečatljivu, nezaboravnu maksimirsku uspomenu; bolnu, dirljivu, dramatičnu, spektakularnu, opasnu, gorku, slatku, kiselu, pijanu, kišnu, snježnu, promrzlu...
Dinamo do kraja ovog prvenstva, osim s Varaždinom, kod kuće igra još s Hajdukom i Lokomotivom. I igrat će se u Maksimiru još i na jesen, pohodit će ga i dalje njegovi vjernici, ali svaki put sa sve većom knedlom u grlu.
Počet će nam uskoro nedostajati maksimirski propuh...
"Kultni" stadion, koje prenemaganje... Ja se veselim novom stadionu, na žalim za starim.