Već sedmu godinu zaredom Zaklada Marin Čilić dodjeljuje stipendije mladim sportašima i glazbenicima a po četvrti put svečanost dodjele održana je u Smaragdnoj dvorani zagrebačkog hotela Esplanade. A ime lokacije priliči jer su sa stipendijama poduprti budući smaragdi hrvatskog sporta i glazbe. A za razliku od lani, kada je stipendije dobilo 26 mladih ljudi ove godine je ta brojka otišla na 48 stipendista. Najviše je, na godišnjoj razini, pripalo studentima (njih sedmero) koji su dobili po 5000 eura, srednjoškolcima će pripasti po 2000 eura a osmoškolcima po 1500. Nije to novac koji će riješiti sve probleme financiranja njihovih sportskih i umjetničkih potreba ali je hvale vrijedan vjetar u leđa.
Među stipendiranim sportašima i sportašicama, a njih je 23, su hrvači, džudaši, tekvondaši, atletičari, biciklisti, plivači, mačevaoci, veslači, penjači, jedriličari, klizači... A onih 25 stipendiranih glazbenika čine mladi ljudi koji sviraju klavir, violinu, violu, violončelo, kontrabas, klarinet, flautu, fagot, saksofon, trubu, udaraljke, francuski rog a jedna stipendija otišla je djevojci kojoj je san biti operna pjevačica. Bez obzira što nema glazbenih afiniteta, dojam je da Marin jako cijeni glazbenike.
- Koliko god je u sportu potrebno odricanja dojma sam da je u glazbi potrebno još više. Jer to su velika odricanja ne samo za te mlade ljude nego i za cijele obitelji.
O dragocjenom vjetru u leđa pričao nam je i 15-godišnji Noa Žele, atletičar zagrebačkog Agrama, odličan učenik Prirodoslovne škole Vladimira Preloga i perspektivan dugoprugaš. Noa je, naime, peterostruki (aktualni) državni rekorder a sportski san mu je trčati 1500 i 5000 metara na Olimpijskim igrama a to bi, recimo, mogle biti one u Brisbaneu 2032.
A u realizaciji svih tih snova želi sudjelovati jedan od naših najboljih tenisača svih vremena Marin Čilić. A koji je to poriv kod njega bio da pokrene cijelu ovu plemenitu priču?
- Gledajući svoj život i svoj put, mogu reći da sam upoznao prave ljude u pravo vrijeme koji su mi dali priliku da učim i postignem ovo što sam postigao. Volim mladima dati priliku i želja mi je da se glas o našoj zakladi širi kao što se to i događa da možemo pomoći što većem broju talentirane djece i mladeži. Drago mi je što naši partneri i prijatelji vide da stvarno ta sredstva idu u prave ruke i da ova mladež radi sjajne rezultate. Naum je i da njima usadimo to da i oni kada budu u mogućnosti pomognu nekome drugom mladom čovjeku.
A upravo je to učinila naša najbolja skijašica Zrinka Ljutić.
- Zavrtio se cijeli krug. Ona je bila stipendistica naše Zaklade, postala je svjetski poznata sportašica i sada je nama donirala sredstva za jednog stipendista. Prekrasna je to gesta i pokazatelj kakva je ljudska veličina.
S obzirom da se oni koji se prijavljuju to čine motivacijskim pismom, sjeća li se Marin sadržaja Zrinkina pisma?
- Sjećam se da je to bilo pismo od dvije-tri stranice u kojem je opisivala svoj put i kako su oni složna obitelj te da su svi u sportu pa tako i otac koji ih prati. Pisala je i o tome kako su imali dovoljno unutarnje snage da prebrode financijske teškoće i situacije bez pravih uvjeta za razvoj. Već je u tom pismu pokazivala prave, istinske, sportske vrijednosti koje gaji i danas.
Stigne li pogledati pokoju Zrinkinu utrku?
- Pogledao sam nekoliko njenih utrka ove sezone, ne svaku. Osim što ima unutarnju mirnoću i sjajan natjecatejski duh, ne boji se stisnuti gas niti se boji konkurencije.
Koliko mu je napeto pratiti Zrinkine nastupe s obzirom da je to vrsta sporta koja ne prašta niti najmanju pogrešku?
- Pa dosta je napeto. Ne znam je li bila Kranjska Gora kada je u drugom laufu skoro izletjela tako da je bilo hvatanje za glavu, čupanje dlaka.
Tenisači ipak imaju povlasticu da nekoliko loših gemova, pa cijeli jedan set, još uvijek mogu okrenuti za razliku od gimnastike ili skijanja u kojima nema prilike za pogrešku ispraviti.
- To su tehnički sportovi, borba s vremenom, uvjetima, puno je tu faktora koje Zrinka uspješno svladava.
S obzirom da će u rujnu napuniti 37 godina, pitali smo Marina što teže podnosi? Teške kondicijske treninge koji su mu potrebni da bi izdržao maratonske mečeve ili pak daleka putovanja i svladavanje vremenskih zona?
- Definitivno putovanja. Da toga nema vjerujem da bih igrao još 15 godina. Ovo ostalo je mačji kašalj.
Od jednog dalekog putovanja je odustao a to je američka turneja.
- S obzirom da sam trenutno 140. igrač, a da bih ušao u Roland Garros trebao bih biti u privh 100 i to vih volio ostvariti do završnog dana prijava a to je 15. travnja. Moj plan je ove godine nastupiti na sva tri preostala Grand Slam turnira.
A na Grand Slam turnirima nije ga bilo dvije godine.
- Ti nastupi znaju biti razočaravajući ako nisi u pravoj formi. Ako pak jesi onda je to pravi gušt.
Nakon 37 godina po prvi put se dogodilo da Hrvatska nema tenisača u prvih 100.
- Neslavan je to rekord. Dogodilo se to jer smo Ćorić, Gojo i ja imali problema s ozljedama a mladi igrači poput Poljička, Prižmića, Ajdukovića, Dodiga, Mikruta još nisu sazrijeli. No, ja vjerujem da oni imaju potencijala da to postignu samo je pitanje određenih odluka koje će donositi ne samo u terenu i načina treninga nego i izvan njega u smislu izbora turnira. To je proces koji traje niz godina.
Na kraju smo Marina zamolili da nam kaže svoj stav o slučaju Sinner i njegovoj, samo, tromjesečnoj kazni za uzimanje nedopuštenih sredstava.
- Nezahvalno je komentirati taj antidopinški svijet, sve te procese. Premalo ljudi poznaje tu tematiku a u ovoj situaciji sa Sinnerom i WADA-om nema priče s njima. Ne izjašnjavaju se oni koji su donijeli tu odluku. Tu je dosta nepoznanica, koje se nisu rasčistile, i bit će potrebno to razjasniti. Sa strane sportaša, drago mi je da će izaći iz toga i da će biti čiste glave, bez ikakvih kočnica u podsvijesti.