Timur Dibirov, sjajni ruski rukometaš, odigrao je svoju posljednju europsku utakmicu. Sudbina je htjela da je odigra u dresu Zagreba. Svoj posljednji pogodak u karijeri, što se tiče europskih klupskih natjecanja, postigao je u 58. minuti utakmice Zagreb – Kielce (26:27). Bio je to ujedno i posljednji pogodak Zagreba na toj utakmici.
– Žao mi je što ću svoju posljednju europsku utakmicu morati pamtiti po porazu. Šteta, mogli smo pobijediti, malo je nedostajalo. Sretan sam što se sve završilo. Tjedna dana prije utakmice nosio sam ogroman teret, pritisak, znao sam da je zadnja utakmica. Bio sam jako nervozan, čak i na samoj utakmici. Postigao sam dva pogotka za kraj, ostao sam s 1210 pogodaka drugi strijelac svih vremena u ligi prvaka. Kada sam se probudio dan nakon utakmice osjećam veliko olakšanje. Jedan dio moje rukometne priče je završio, ostale su još obaveze u hrvatskom kupu i prvenstvu i želim se od igračke karijere oprostiti s dva trofeja – kaže Timur Dibirov.
Sjećate li se prve europske utakmice?
– Kako ne. Igrao sam za Čehovske medvjede i 10. listopada 2004. godine gostovali smo kod Gorenja u Velenju. Pobijedili smo s 33:26, postigao sam prvi i jedini pogodak na toj utakmici. Gorenje je imalo jaku momčad, igrali su za slovensku ekipu tada Momir Ilić, Vid Kavtičnik, Vedran Zrnić, Branko Tamše. Nismo i bili loši s Ivanovim, Čipurinom, Egorovom, Rastvorcevom. Na klupi je bio veliki Vladimir Maksimov i moram reći da sam od njega jako puno naučio. Maksimov je otac našeg rukometa, otac svima nama u sportu. On je bio sjajan i kao igrač, dok nikad nije nikoga kao trener ostavio na cjedilu. Puno nam je pomogao, puno nas naučio. On je legenda, ne samo u sportskom aspektu.
U karijeri koja je potrajala više od 20 godina igrali ste samo za tri kluba – Čehovske medvjede, Vardar i Zagreb. Tako ste 11 sezona proveli u Čehovskim medvjedima, devet sezona u Vardaru, ovo vam je treća u Zagrebu?
– Poznat sam kao igrač koji ne voli mijenjati klubove. Volim ostati na jednom mjestu što duže i to me pratilo kroz cijelu karijeru. Mislim da sam ostavio veliki trag u Moskvi, Skoplju i Zagrebu. Stekao sam broje prijatelje, posebno u Makedoniji i Hrvatskoj. Ostvario sam sve svoje igračke želje, dvaput sam osvojio Ligu prvaka s Vardarom, igrao sam rame uz rame s velikih igračima, igrao sam protiv svih velikana ovog našeg sporta.
Zašto Zagreb na kraju igračke karijere?
– Kada je došla ponuda Zagreba, nisam puno razmišljao. I supruga mi je rekla – Nemaš što razmišljati, idi. Jednu veliku stvar mi je dao Zagreb. U Vardaru sam imao iskusne igrače pored sebe, ovdje toga nije bilo, tu su bili mladi igrači koji su mi dali energiju s kojom sam potrajao do 42 godine. Dali su mi poštovanje, uživao sam igrati s njima.
Je li rukomet bio prvi sport kojim ste se bavili?
– Rođen sam u Kareliji, na sjeveru. Moji roditelji su bili rastavljeni. Mama i ja smo otišli u Stavropolj, koji je tada imao dobru rukometnu školu iz koje su izašli Igropulo, Igor Lavrov, makar sam ja preferirao hrvanje, nogomet i košarku. Otac je otišao u Moskvu i tek kada sam otišao s 20 godina prema Čehovskim medvjedima. Otac je porijeklom iz Dagestana koji je najpoznatiji po velikom borcu Nurmagomedovu. To su korijeni i tamo se vraćam, tu mi je otac po pokojnom prijatelju dao ime Timur.
Možda ste mogli odraditi još jednu sezonu?
– Puno sam razmišljao, na kraju je presudila činjenica da sam predugo bez obitelji. Sin i ja živimo u Zagrebu, supruga i kći su u Rostovu. Jasno, koristili smo svaki moj slobodni trenutak da se vidimo, ali kada su krenule sankcije prema Rusiji, odjednom mi je trebalo četiri dana da dođem iz Zagreba do Rostova. Aerodromi su često bili zatvoreni. Nije mi se ispatilo da od sedam slobodnih dana, kada smo dobili zbog priprema reprezentacije, četiri trošiti na put. Nije imalo smisla.
FOTO Zavirite u luksuzni stan Joška Gvardiola, zvijezda vatrenih uživa u raju u centru Zagreba
Jeste razmišljali što će te raditi nakon posljednje utakmice?
– Prvo ću se dobro odmoriti, najmanje tri mjeseca. Prvi put nakon dugo, dugo godina proslavit ću svoj rođendan u krugu obitelji, svojih najbližih. Naime, rođendan mi je krajem srpnja kada sam uvijek bio na pripremama s klubom. Znam samo da ću velik dio vremena provesti u Hrvatskoj, na moru.
A nakon odmora?
– Nemam nikakvih planova za sada. Vidjet ću kakve ću sve ponude dobiti. Mogu biti trener, mogu biti menadžer, mogu sa svojim iskustvom raditi bilo što u rukometu. Nema veze je li riječ o reprezentaciji ili klubu. Osobno, volio bih trenirati djecu, tu se ugodno osjećam.
Jesu li čelnici Zagreba razgovarali na tu temu s vama?
– Nisu.To ne znači da neće. Nisu me htjeli zamarati s tim stvarima dok još traje sezona. Bit će vremena za razgovore.
Supruga Irina vam je velika podrška, malo tko zna da je i ona bila vrhunska rukometašica.
– Bila je sjajna srednjakinja, trostruka svjetska prvakinja u nezaboravnom stroju Jevgenija Trefilova, rukometašica koja je osvojila sve europska klupske kupove, od čega dvije Lige prvakinja (op.p. jednu sa Slagelseom, drugu sa Zvenigorodom). Danas je trenerica ponajboljeg ruskog sastava Rostova – zaključio je Dibirov.
Rukometna gromada! Veliki igrač.