Prkoseći svim zakonima biologije, 40-godišnji Luka Modrić apsolutno je dominantna figura sedmerostrukog europskog prvaka Milana i cijele talijanske nogometne lige. U kojoj – napomenimo i to - ipak nije najstariji igrač. Nepoderivi španjolski stoper Raul Albiol, oldtajmer pet dana stariji od našeg Luke (rođen 4. rujna 1985.), nastupa u dresu novog prvoligaša Pise i upravo prošlog petka sučelio se s Modrićem na travnjaku San Sira. Diveći se vitalnosti, požrtvovnosti i neviđenom voljnom momentu s kojim Modrić nastupa u Italiji, čineći većinu mlađih veznih igrača inferiornima, neizbježna je paralela i s projiciranim Lukinim nasljednicima u reprezentaciji. A tu stvari stoje ovako: Luka Modrić s 40 godina na leđima ove sezone ima devet nastupa za Milan u kupu i u prvenstvu, na travnjaku je proveo ukupno 719 minuta, odnosno u prosjeku igra 80 minuta.
Martin Baturina ima 22 godine, a za Como je skupio 193 minute u šest nastupa, odnosno kod trenera Fabregasa u prosjeku igra nešto više od pola sata. Brojke 22-godišnjeg Petra Sučića u Interu su: deset nastupa, 427 minuta ili gotovo 43 u prosjeku, dok njegov bratić, 23-godišnji Luka, u Real Sociedadu ima samo četiri nastupa, 121 minutu ili prosječno igra pola sata. U posljednjih pet utakmica Real Sociedada u španjolskom prvenstvu Luka je participirao samo u jednoj, protiv Rayo Vallecana, 29 minuta.
Summa summarum: trojica budućih uzdanica naše reprezentacije, prosječno stari 22.3 godine, sigurni putnici na SP 2026., u prosjeku ove godine igraju gotovo cijelo jedno poluvrijeme manje od četrdesetgodišnjeg lidera Milana! Pritom samo mala ograda: Petar Sučić novo je lice u svlačionici velikog Intera, pa mu situacija ni približno nije slična bratićevoj ili Baturininoj, igračima u ipak manjim klubovima od Intera, za koje su bile plaćene odštete od gotovo trideset milijuna eura.
Za usporedbu - ako je ona uopće primjerena – Luka Modrić s nepune je 23 godine bio prešao iz Dinama u Tottenham, što je u to vrijeme bio popriličan karijerni skok, a pritom se u najjačoj ligi u Europi uopće nije manifestirao poput impresioniranog "rookiea", dapače odmah je rezolutno bio preuzeo dirigentski štapić Spursa. Voljeli bismo takvu petlju i moć na djelu vidjeti i kod Baturine i dvojice Sučića – tada bismo mogli vjerovati da reprezentacija nakon Modrića ostaje u sigurnim rukama.
Takva, pomalo neizvjesna budućnost neke sportske institucije povezane sa snažnim, neprikosovenim liderom nije neuobičajena pojava. Povijest nas je naučila kako su iza svakog velikog, genijalnog igrača, onoga kojega su poistovjećivali s njegovom momčadi i koja je po njemu bila prepoznatljiva, znali ostajati nepregledni krateri; u Peleovom Brazilu, Jordanovim Bullsima, Draženovoj Hrvatskoj, Maradoninoj Argentini, Ibrahimovićevoj Švedskoj, Messijevoj Barceloni...
Imamo razloga sumnjati i da slična sudbina uskoro čeka i hrvatsku reprezentaciju, u kojoj se Modrić prvi put pojavio prije 19 godina, a kraljevsko žezlo i krunu drži već desetljeće i pol. Lukina dominacija, čiji je vrhunac bio Zlatna lopta Svjetskog prvenstva, istodobno je i božji blagoslov za reprezentaciju, ali i pomalo zabrinjavajući putokaz za razmišljanje: što će ostati nakon Luke, tko će ga naslijediti, tko će biti novi karizmatični vođa, onaj u kojega će suigrači gledati kao u Boga – kao što sada gledaju u Modrića? Sučići i Baturina, probudite se, razgoropadite i nametnite se – možda je netko od vas upravo Taj!
Kome je heroj plebejske zabave, onda je nezamjenjiv.