Na današnji dan prije 86 godina, 2. travnja 1940. godine, odigrana je prva službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije. U Zagrebu je, kao predstavništvo Banovine Hrvatske, naša izabrana vrsta deklasirala moćnu Švicarsku s 4:0, ispisavši tako prvu stranicu jedne velike nogometne povijesti koja je desetljećima bila prešućivana.
Tog 2. travnja 1940. godine na igralištu Građanskog u Koturaškoj ulici u Zagrebu, unatoč tome što je bio radni dan, na tribinama se okupilo oko deset tisuća gledatelja kako bi svjedočilo povijesti. Po prvi put je, prije početka jedne službene utakmice, intonirana hrvatska himna "Lijepa naša domovino", a igrači su istrčali u dresovima s nacionalnim obilježjima.
Na terenu je Hrvatska, predvođena izbornikom Jozom Jakopićem, pokazala svu raskoš svog talenta. Iako je prvo poluvrijeme završilo bez pogodaka, u nastavku je uslijedila rapsodija. Već u prvoj minuti drugog dijela, u 46. minuti, Florijan Matekalo postiže pogodak i upisuje se u anale kao prvi strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije. Na drugi se gol čekalo do 70. minute, kada je mrežu zatresao Zvonimir Cimermančić, koji je samo dvanaest minuta kasnije, u 82. minuti, ponovno bio strijelac za vodstvo od 3:0. Konačni rezultat od 4:0 postavio je legendarni August Lešnik u 84. minuti, zaokruživši jednu od najimpresivnijih i najvažnijih pobjeda u cjelokupnoj povijesti hrvatskog nogometa.
Sastav koji je ostvario taj povijesni trijumf bio je gotovo u potpunosti sačinjen od igrača slavnog Građanskog, koji je u to vrijeme dominirao domaćim nogometom. Čak deset od jedanaest igrača u početnoj postavi bili su članovi Purgera. Na vratima je bio legendarni Franjo Glaser, obranu su činili Ivan Šuprina i Ivica Belošević, vezni red Zvonko Jazbec – jedini igrač Concordije, zatim Ivan Jazbinšek i kapetan Mirko Kokotović, dok su u napadu igrali Zvonimir Cimermančić, Franjo Wölfl, August Lešnik, Milan Antolković i povijesni strijelac Florijan Matekalo.
A tko je uopće bio Florijan Matekalo, nogometaš i trener čije je ime zlatnim slovima upisano u anale hrvatskog i srpskog nogometa? Rođen 25. travnja 1920. u Jajcu, u tadašnjoj Kraljevini SHS, Matekalo je bio predodređen za velika djela, a njegova karijera postala je simbolom nevjerojatnog talenta i povijesnih okolnosti koje su ga oblikovale. Ostat će zauvijek zapamćen kao čovjek koji je postigao dva povijesna, prva pogotka: jedan za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a drugi za beogradski Partizan.
Nogometni uspon započeo je s tek trinaest godina u rodnom gradu, no njegov izniman talent brzo ga je, već 1934. godine, odveo u Sarajevo. Ondje je zaigrao za Slaviju, jedan od najjačih klubova u Kraljevini Jugoslaviji, gdje se kao napadač ili vezni igrač profilirao u jednog od najperspektivnijih mladih nogometaša. Njegove igre nisu prošle nezapaženo, pa je 1939. godine, uoči Drugog svjetskog rata, prešao u redove moćnog zagrebačkog Građanskog.
U plavom dresu doživio je potpunu afirmaciju, postavši ključni igrač momčadi koja je u sezoni 1939./1940. osvojila naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije.
Godina 1940. bila je prijelomna u njegovoj karijeri i upisala ga je u vječnost hrvatskog sporta. Osim što je nastupio za Hrvatsku protiv Švicarske i postigao povijesni pogodak, iste godine, u studenom, odigrao je i svoju jedinu utakmicu za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije u pobjedi 2:0 protiv Njemačke u Zagrebu, što svjedoči o kompleksnosti tadašnjeg političkog i sportskog trenutka, gdje je igrač hrvatske nacionalnosti mogao istovremeno predstavljati i Hrvatsku i Jugoslaviju. Za reprezentaciju Banovine Hrvatske odigrao je ukupno četiri utakmice.
Završetak Drugog svjetskog rata donio je novi poredak i radikalne promjene. Matekalo je, kao i mnogi drugi istaknuti igrači Građanskog, nakon rata bio primoran preseliti u Beograd kako bi zaigrao za novoosnovani vojni klub Partizan. I ondje je ispisao povijest. U prvoj utakmici u povijesti kluba, odigranoj šestog listopada 1945. protiv selekcije Zemuna, Matekalo je postigao prvi gol u povijesti Partizana, a na istoj utakmici zabio je još jedan za pobjedu 4:2.
Iako je njegova igračka karijera bila kratka, Matekalov najveći doprinos nogometu tek je slijedio. Nakon preranog umirovljenja posvetio se trenerskom poslu i postao ključna figura u razvoju Partizanove nogometne škole. Punih sedamnaest godina radio je s mladim naraštajima, a njegov pedagoški pristup i oko za talente stvorili su generaciju čiji je kapetan bio Miroslav Rede, a koja će postati poznata kao "Matekalove bebe". Igrači poput Milutina Šoškića, Fahrudina Jusufija, Velibora Vasovića i Milana Galića, koji su pod njegovim vodstvom stasali u vrhunske nogometaše, odveli su Partizan do finala Kupa prvaka 1966. godine. Matekalo je u tri navrata bio i trener prve momčadi, a najveći uspjeh ostvario je 1957. godine osvajanjem Kupa Jugoslavije.
Njegov trenerski put nije bio vezan samo za Beograd. U sezoni 1962./1963. kratko je vodio i Hajduk, s kojim je stigao do finala Kupa, gdje je poražen od Dinama. Kasnije je svoje bogato znanje prenosio i u inozemstvu, radeći kao trener u Egiptu od 1964. do 1967. te u Libiji od 1967. do 1977. godine. Posljednje godine života proveo je povučeno u Beogradu, gdje je i preminuo 20. svibnja 1995. u 75. godini.