Kada se spomene ime Salvadora Dalíja, prve asocijacije obično su slike topljenih satova, slonova s nogama kukaca i pejzaža koji se opiru zakonima fizike. Rijetko tko bi ovog katalonskog umjetnika, čiji je život bio performans sam po sebi, povezao s blatnjavim terenima, zviždukom suca i hukom s tribina. Ipak, ispod slojeva nadrealizma krila se jedna gotovo zaboravljena priča, veza s nogometom koja je bila jednako neobična i proturječna kao i sam umjetnik.
Sve je počelo u njegovom rodnom Figueresu, gradu u kojem je Dalí proveo djetinjstvo i ranu mladost. Mnogo prije nego što je postao ikona avangarde, mladi Salvador bio je strastveni nogometaš, i to na poziciji vratara. Njegova gipkost i instinktivni refleksi činili su ga prirodnim talentom među stativama. Iako nije zaigrao za lokalni klub UE Figueres, čijem je osnivanju 1919. godine i sam svjedočio, za razliku od većine svojih prijatelja, nogomet je bio neizostavan dio njegove svakodnevice. Ljetne praznike provodio je u slikovitom Cadaquésu, gdje je na improviziranim terenima igrao s prijateljima iz djetinjstva. Među njima su bila i dva dječaka koja će kasnije ispisati povijest španjolskog nogometa, Emili Sagi-Barba i Josep Samitier, buduće legende Barcelone.
Ta fascinacija nogometom iz mladosti ubrzo se prelila i na platno. U svojim ranim radovima, Dalí je ovjekovječio svoje prijatelje nogometaše, dajući naslutiti da mu je taj sport bio više od puke razbibrige. Godine 1921. naslikao je portret prijatelja Joana Torresa, na čijem se reveru jakne ponosno isticao grb kluba UE Figueres. Nekoliko godina kasnije, naslikao je i seriju portreta drugog prijatelja, Jaumea Miravitllesa, prikazujući ga u punoj nogometnoj opremi.
Ipak, najdramatičniji i najpoznatiji trenutak Dalíjeve nogometne sage dogodio se desetljećima kasnije, 1977. godine, kada je njegova umjetnost doslovno spasila jedan klub od nestanka. Katalonski klub Sant Andreu, koji se tada natjecao u drugoj španjolskoj ligi, grcao je u dugovima i bio na samom rubu bankrota. U očajničkom potezu, predsjednik kluba Félix Romero odlučio je potražiti pomoć od najpoznatijeg živućeg Katalonca. Obratio se Dalíju, moleći ga da stvori djelo koje bi se prodalo i pokrilo goleme dugove. Umjetnik ga je u početku odbio s karakterističnom nonšalancijom, tvrdeći da ga nogomet ne zanima i da je njegova jedina prava sportska strast biciklizam. Međutim, pritisak javnosti i prilika da popravi svoj imidž u Španjolskoj nakon Francove smrti, potaknuli su ga da promijeni mišljenje. Pristao je i stvorio sliku pod nazivom "Gol!", koju je, kako je sam tvrdio, dovršio u jednom danu.
Djelo je predstavljeno 11. listopada 1977. u njegovom muzeju u Figueresu, a zatim izloženo na stadionu Narcís Sala. Ubrzo je pronađen anonimni kupac koji je za sliku platio 4,5 milijuna pezeta, što je u današnjoj vrijednosti između 25.000 i 27.000 eura. Taj je iznos bio dovoljan da se podmire svi dugovi i klub je spašen. Sudbina slike "Gol!" danas je, ironično, nepoznata i smatra se izgubljenom
Njegova intervencija za spas manjeg kluba nije bila jedini Dalíjev izlet u profesionalne nogometne vode. Nekoliko godina ranije, 1973., obratio mu se i nogometni div, Barcelona, s molbom da izradi posebno umjetničko djelo povodom proslave 75. godišnjice kluba. Dalí je prihvatio ponudu. Presudili su upornost klupskih čelnika i, naravno, pozamašan honorar. Stvorio je litografiju koja je postala dio službene proslave. Tom prigodom nastala je i poznata fotografija na kojoj pozira s klupskim šalom, no iza kulisa se odvijala tipična dalijevska scena. Kada su ga upitali što misli o Johanu Cruyffu, tada najvećoj zvijezdi kluba i svjetskog nogometa, Dalí je navodno odgovorio da nema pojma tko je to.
Iste godine kada je radio za Barcelonu, Dalí je stvorio i seriju litografija pod nazivom "Sports". U toj seriji istraživao je različite atletske discipline, od golfa do nogometa, prikazujući ih kroz svoju jedinstvenu nadrealističku prizmu.