Ivica Kostelić otkrio zapanjujuću priču: 'To nitko nije napravio dvije godine prije mene'

Nakon premijere njegova kratkometražnog dokumentarnog filma "Sloboda" (Freedom) u kojem gotovo filozofski razrađuje pojam slobode kretanja na primjeru slobodnog skijanja, s četverostrukim osvajačem olimpijskog srebra i ukupnim pobjednikom Svjetskog kupa Ivicom Kostelićem pričali smo na temu skijanja, ali i jedrenja. U čemu je draž slobodnog skijanja u odnosu na ono regulirano, s kojim ste se bavili cijelu sportsku karijeru?

– Draž je sloboda. Ništa te ne sputava. U tom trenutku, s obzirom na to da ništa nije zadano, osim onog minimalnog, ti imaš potpunu slobodu kreacije svoje linije. Uz poštivanje nekih pravila, slušajući majku prirodu, to je sve. To je taj osjećaj bijega od ovoga svijeta koji je cijeli reguliran.

Ne ide li uz to i više rizika u odnosu na ovo regulirano skijanje?

– Sloboda je jednako odgovornost, a ona je uvijek i rizik. Zato su takve stvari i vrijedne. Ima stvari do kojih se dolazi lako, a onih do kojih se dolazi teže i to je zapravo i jedno od pitanja u ovom filmu – je li sloboda univerzalna za sve ili samo za one koji se za nju moraju izboriti.

Koje je vaše najluđe slobodno skijanje koje bi u promatraču izazvalo efekt divljenja?

– Aljaska je jako velika, tamo su i linije velike, s golemim vertikalnim padom, a jedna je takva i prikazana u ovom filmu – 600 metara niz padinu nagiba između 55 i 60 stupnjeva.

Kako je to, po strmini, u odnosu na spust u Kitzbühelu?

– Strmije i puno duže.

Je li zahtjevnije za mišiće?

– Tu se ne radi o mišićnoj zahtjevnosti. U slobodnom su skijanju drukčiji zahtjevi i potpuno drukčije razmišljanje. To nije sport, tu se ne natječemo protiv vremena. Ako se i natječemo, onda je to protiv planine koju treba slušati. Treba razumjeti uvjete i liniju. Kitzbühel ima svoja pravila, a planina svoja.

Koliko planinu u pripremi proučavate?

– Dosta dugo. Jako je važno imati lokalnu ekipu koja prati vrijeme i uvjete od kojih onda dobivaš informacije po pitanju snježnog pokrivača i sigurnosti. Ovom linijom, koju ste vidjeli na filmu, nitko dvije godine nije skijao prije mene. Uvjeti nisu uvijek otvoreni i zato treba jako dobro pratiti što se događa. To je jedan od zahtjeva ove vrste skijanja.

Gdje je veći broj otkucaja srca, na slobodnom skijanju na Aljasci ili pak na Streifu, u Kitzbühelu?

– Ja bih i dalje rekao da je to Streif. U najbržoj disciplini alpskog skijanja nema mjesta za usporavanje. Streif mi danas ne izgleda toliko strmo kao nekad jer sam skijao i strmije i strašnije padine. Ali na njima možeš malo zabremzati. Ako ti je previše, možeš si podesiti tempo. Toga na Streifu nema, iako je strašno, tamo moraš voziti najbrže što možeš.

Ovdje nema položaja izdržaja, kao što je u spustu položaj žabe?

– Ne, toga nema. To je tehnika skijanja u dubokom snijegu. Ona se dosta razlikuje. Meni je u dubokom snijegu puno lakše skijati jer ima manje udaraca. Duboki snijeg amortizira udarce. Taj je osjećaj sasvim poseban. To je jedini osjećaj za koji možeš reći da ne letiš, da nisi u zraku, ali nisi ni na zemlji. Ti si točno negdje između i taj je osjećaj lebdenja nešto vrlo posebno za skijanje po dubokom snijegu, naročito na velikim strminama.

Koji je ovo film po redu koji ste producirali?

– Ovo je prvi hrvatski "free ride". Radio sam Grenland, koji je bio projekt, a ovo je snimanje filma. Također, usput smo snimali jedriličarski "Transat", a ovo posljednje je bilo dvogodišnje snimanje i rad na filmu.

Koliko ste se spremali tjelesno za te trenutke snimanja?

– Cijeli je film napravljen takoreći na noge. Nismo imali gotovo nikakvu pomoć motornih vozila, a helikopteri su zabranjeni jer je to park prirode. Sve je prepješačeno, ispenjano. Sve je zasluženo.

Koliko je ljudi nosilo opremu na planinu?

– Mijenjala se ekipa. Nekad smo morali nositi jako puno stvari. Čak smo jednom s pulkom nosili stvari. Završna je scena uključivala šest sati penjanja do mjesta s kojeg sam se spustio. Mliječne kiseline nije nedostajalo.

Bi li se upustio u spuštanje s Mount Everesta, što se nedavno dogodilo?

– Ne. To je ekstremno skijanje, još jedna grana slobodnog skijanja koja meni nije osobno zanimljiva. Više volim ove dugačke otvorene linije. No, to je dakako veliki pothvat. Oni su to promovirali kao prvi spust s Mount Everesta, no prvi je to učinio moj pokojni prijatelj Davo Karničar.

Je li prijetila opasnost od lavine?

– To je uvijek prisutno i o tome se maksimalno razmišlja tijekom priprema.

Je li više slobode u jedrenju ili slobodnom skijanju?

– To je vrlo slično, ali različito po trajanju. Slobodno skijanje traje nekoliko minuta, a jedrenje satima i tamo imate beskonačnu konverzaciju s prirodom.

Čini se da u jedrenju iz rekreativca sve više prelazite u natjecatelja?

– Pa da, ovo je sada već stepenica više. Posljednjih sam nekoliko godina poluprofesionalac. Privlači me to jako, volio bih to činiti sasvim profesionalno, ali za takvo što zasad ne postoje mogućnosti.

Iza vas je dosta turbulentna godina s opasnošću od utapanja na ušću rijeke Bojane, ali i opasnosti od lavine u Austriji.

– Bilo je dosta turbulentno, ali to nije bilo povezano s jedrenjem već više s mojim hobijima i hirovima.

Koji je sljedeći veliki jedriličarski cilj?

– Volio bih odraditi ovu sezonu u klasi figaro. Ja sam koncentriran na dvojac, a najveća regata u toj klasi, po mnogima i najteža koja postoji, jest Le Solitaire du Figaro. Nju ću možda uvrstiti u program ako vidim da sam dobar. To je najteža utrka samaca. Tri tjedna zaredom, tri etape, svaka 600 milja i uglavnom se jedri na sjevernom Atlantiku.

A utrka samaca oko svijeta?

– Vendee Globe? To je prije svega financijski pothvat, u najmanju ruku jednako opsežan koliko i sportski. To je uvijek negdje, kao što bi rekli Amerikanci, u pozadini moje glave, ali za nas iz Hrvatske to je jako veliki financijski pothvat.

Ove ste sezone zamoljeni da pomognete Istoku Rodešu?

– Da, Istok je odlično pripremljen. Njega su ozljede uvelike zaobišle, no ima tu puno za raditi. Meni je žao što već prije nismo počeli, no bolje ikad nego nikad.

Kakvo je vaše mišljenje o današnjem skijanju?

– Skijanje se unazadilo od vremena kada sam ja bio dijete i kada sam ga gledao velikim očima. Jedan je dio razloga i loša FIS-ova politika, no i svijet se mijenja, a skijanje je sve skuplje. Sve je manje ljudi koji si to mogu priuštiti pa to, na neki način, postaje sport privilegiranih. To su stvari koje s tugom mogu ustvrditi. Svaki put kada se vratim na teren, vidim sve manji interes za skijanje i tek nekoliko novih mladih ljudi.