Ivanišević: Wimbledon sam osvojio božanskom intervencijom

Na Zagreb Film Festivalu jučer je prikazan "spomenik" našem najboljem tenisaču Goranu Ivaniševiću, odnosno jednosatni dokumentarac naslova "Goranov Wimbledon". Autor filma je Leon Rizmaul. Potpisnik filma priznaje da se njegova predodžba o Goranu razlikuje od onoga s čime se susreo tijekom stvaranja dokumentarca: – Bilo je jako teško doći do Gorana. U Zagrebu mi to nije uspjelo, a izjave koje imam snimio sam na veteranskom turniru u Zürichu. Iako uvijek nije bio kooperativan, Goranu je drago da je 12 godina nakon njegova povijesnog trijumfa snimljen dokumentarac.

– Lijepo je da je nastao taj dokumentarac za koji se autor jako potrudio, a kada je o meni riječ, to ne može biti nikako dosadno. Uostalom, imam kod kuće snimljene sve te mečeve i ponekad ih pogledam. Ne samo finale nego i druge moje mečeve na tom Wimbledonu. Svaki od njih je bio poseban pa se i dandanas koji put uhvatim u pitanju: "Jesam li ja dobio ovaj meč ili nisam?".

Vodile su me više sile

S obzirom na ranking (125.) i pozivnicu koja mu je trebala da bi ušao u turnir, za mnoge je osvojiti Wimbledon s pozivnicom jedno od najvećih sportskih čuda.

– To je misterij i za mene. Zašto i kako sam ja osvojio taj Wimbledon, ni danas vam ne mogu reći. Kada pogledam kako sam loše igrao samo dva dana prije početka Wimbledona, a nisam mogao lopticu ubaciti u teren, na to nemam odgovor. Sve se poklopilo, a ja neću istraživati kako – kaže Goran. I danas vjeruje da je to bila neka vrsta božanske intervencije.

– U ta dva tjedna intervenirale su više sile jer kako drugačije osvojiti turnir uz onako loše igre prije Wimbledona i bez samopouzdanja. Nešto se moralo dogoditi, netko je mnome upravljao i hvala mu jer ta je pobjeda obilježila sve što sam napravio u svojih 16 godina. Do Gorana medijima doista nije lako doprijeti, pa nam je uoči današnje premijere bio kao naručen naš susret u Muzeju Dražena Petrovića. Došao je još jednom pokloniti se pokojnom prijatelju, na dan njegova 49. rođendana, u povodu pokretanja u pogon interaktivnih multimedijalnih sadržaja u Muzeju.

– Svako malo dijete koje išta razumije treba doći u ovaj muzej, u koji ću uskoro i ja dovesti svoga šestogodišnjeg sina Emanuela. Da mu ispričam tko je bio Dražen i da mu prepričam puno lijepih priča o nama dvojici. Da mu kažem da mu je tata poznavao Dražena i da sam na to ponosan. Pokazat će Goran sinu i snimku wimbledonske proslave kada je još u All England Clubu kazao da je pobjedu posvetio Draženu, ali i kada se na splitskom dočeku pojavio u Draženovu dresu s brojem tri.

– Ja sam to u sebi nosio još od 1993. i Draženove pogibije. Tada sam obećao i sebi i Draženu da ću, ako ikad osvojim Wimbledon, tu pobjedu posvetiti njemu. U tome nisam uspio 1994. ni 1995., pa ni 1998. kada sam za to imao izgleda, ali sam uspio kada to nitko nije očekivao. Draženov dres koji je nosio na splitskoj rivi Goran i danas brižno čuva.

– Taj mi je dres dao prijatelj, a on je sada kod mene i jedino ga može dobiti moj sin Emanuel. No najprije ga moram dovesti u muzej i objasniti mu tko je bio i koliko je velik sportaš bio Dražen Petrović. I dok Amerikanci pamte gdje su bili kada je ubijen Kennedy, malo je Hrvata koji ne znaju gdje ih je zatekla vijest o pogibiji košarkaškog Mozarta. Gdje je bio Goran?

Djeci ostaviti bolji svijet

– Ta strašna vijest zatekla me u Londonu, već sam se polako pripremao za Wimbledon. No već sutradan bio sam u Zagrebu, ali se tih dana ne želim prisjećati.

Premda tada nije bilo društvenih mreža ni mobilnih telefona, Goran i Dražen imali su intenzivnu komunikaciju.

– Prva intenzivnija druženja počela su na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. Dok je igrao u Portlandu i New Yorku, budili bismo jedan drugoga. Znao me zvati i kada je bio u reprezentaciji, on i suigrači stalno su radili neke gluposti. Imali smo jako zanimljivih trenutaka.

Za vremena dok su sportaši poput njega i Dražena pronosili ime mlade države Goran kaže da su mu bila draža od današnjih.

– Jest da je bio rat i da nam je svima bilo teško, no ljudi su tada bili ujedinjeniji. Sada su zločestiji, sada svatko vuče na svoju stranu, previše je oko nas ljubomore i mržnje. Bila su to bolja, zdravija vremena, i ne samo za sport. Ja se iskreno nadam da ćemo mi našoj djeci ostaviti nešto bolje.

Jedan od tih kojima treba pripremiti bolje naslijeđe jest i Goranov šestogodišnji sin Emanuel.

– Emanuel prepoznaje većinu sportova, voli on i košarku i tenis, no najdraži mu je nogomet, koji i trenira u NK Kustošija. Žestok je navijač kao i tata.

A tata se ovog rujna poprilično trošio navijajući za hrvatske košarkaše na Eurobasketu.

– To njihovo četvrto mjesto nešto je uistinu sjajno. Ja sam veliki navijač, a ne jedan od onih koji samo gledaju kada ide dobro. Volim gledati košarku i nakon dugo vremena uživao sam u živciranju. Gledao sam sve utakmice i čini mi se da imamo vrlo perspektivnu reprezentaciju. Vukla me i želja da pođem u Sloveniju na utakmicu, no ja ipak najviše sve to volim gledati kod kuće.

Od kuće pomno prati što se događa s Marinom Čilićem. Hoće li mu biti smanjena ili uvećana već odrezana kazna zbog nesvjesnog korištenja nedopuštenih sredstava?

– Ja ne smijem ništa govoriti o tome dok se posljednja odluka ne donese. Marin i ja o tome razgovaramo gotovo svaki dan, no trebamo ga pustiti da u miru sačeka i tu posljednju odluku. Bolje je i malo više čekati pa da bude dobra, a kada se donese, onda ćemo i on i ja, a više on, imati puno toga reći. Ja se ne bojim za njega, on je previše dobar tenisač da ne bi opet bio među prvih deset.

Pogodio za Čilića

I dok je oko Čilića angažiran kao psihološka podrška, uz nadarenog juniora Bornu Ćorića puno je više.

– Ja sam uz Bornu kao neki supervizor. On ima svoga trenera Ryana Jonesa koji je moj istomišljenik, dečki odlično rade i Bornina se karijera razvija stabilno i ravnomjerno, bez skretanja. S obzirom na to da sam pogodio za Ančića i Čilića u njegovim godinama, vjerujem da će me moj instinkt sada izdati. Nemam staklenu kuglu, ne znam koliko će dogurati visoko, no ja vjerujem da će Borna zbilja biti vrhunski igrač. Pred njim je velika budućnost i želim mu da bude bolji od mene.

Nije Goran zaboravio niti pohvaliti Ivana Dodiga, za najbolji pojedinačni renking karijere i uspjehe u paru.

– Ako je netko to zaslužio, onda je to Ivan. On je doista pravi pokazatelj mladima što se sve može upornošću i vjerom u rad. No, ovo još nije njegov kraj, pokazat će on to i sljedeće godine.

Na kraju, Goran je komplimentirao hrvatskim teniskim damama:

– Drago mi je što nakon niza godina imamo bolju perspektivu u ženskom nego u muškom tenisu. Imamo četiri vrhunske cure, Konjug, Vekić, Martić i Tomljanović, od kojih za tri-četiri godine očekujem velike stvari.