Postoji nešto apsurdno u tome da se najradosniji čin u nogometu tretira kao prijestup. Gol je glavni i najvažniji razlog postojanja nogometa, sve ostalo je manje važno. Devedeset minuta pozicioniranja, iščekivanja, nervoze i samokontrole raspline se u jednom neponovljivom trenutku. A onda, kao odgovor na to oslobađanje, sudac posegne za žutim kartonom jer je igrač skinuo dres. U tom trenutku to više ne djeluje kao provođenje pravila, nego kao nepovjerenje i nepoštovanje prema emociji.
Nogomet se oduvijek predstavlja kao univerzalni jezik, a taj jezik je prije svega emocionalni, pa tek onda taktički i tehnički. Skok u publiku, sprint prema korner-zastavici, generalno spontana proslava pogotka, to je smisao nogometa. Kada igrač u tom trenutku skine dres, to gotovo nikad nije proračunat čin. To je instinktivno odbacivanje forme, kratko odricanje od uniforme i reda u korist nečega sirovog i ljudskog. Sankcionirati takav čin znači poručiti da i radost mora biti odmjerena, da čak i na svom vrhuncu igra mora ostati unutar strogo nacrtanih linija.
Obrana tog pravila najčešće dolazi iz administrativne, a ne sportske logike. Nogometni zakonodavci ističu važnost dosljednosti, potrebu da suci u emocionalno nabijenim trenucima imaju jasna, binarna pravila. Podsjećaju na opasnost političkih slogana, vjerskih poruka ili neodobrenih reklama ispisanih na majicama ispod dresa. U tome nema puno spora. Opća zabrana lakša je od procjene svakog pojedinog slučaja, a jednostavna pravila u praksi često znače i pravednija. U nogometu kao globalnom sportu koji se predstavlja kao opsjednut neutralnošću, takav izbor ima hladnog smisla. Iako je i ta neutralnost koju nogomet promovira upitna kad vidimo kako se predsjednik Fife Gianni Infantino besramno ulizuje Donaldu Trumpu, no to je tema za neki drugi dan.
Doduše, ono što ima smisla na papiru ne mora imati smisla na travnjaku. Žuti karton zbog skidanja dresa zapravo nije pitanje reda, nego kontrole. To je poruka da čak i najintimnija emocija, kada se dogodi u javnom prostoru, mora biti regulirana. Problem nije u tome što je taj čin opasan ili nesportski u stvarnom značenju riječi, nego u tome što izmiče urednom okviru koji je nogomet izgradio oko sebe. Nepredvidiv je, nekomercijalan i teško upravljiv. Drugim riječima, previše ljudski.
Povijesna pozadina tog pravila često se zaboravlja, a važna je za razumijevanje njegove naravi. Skidanje dresa kao automatski kažnjiv prekršaj nije oduvijek postojalo. Pravilo je uvedeno početkom 2000-tih, formalno potvrđeno 2004. godine kroz izmjene Pravila igre koje donosi IFAB, uz snažan utjecaj Fife. Ključni ljudi tog procesa bili su tadašnji nogometni dužnosnici poput Seppa Blattera i komisija zaduženih za disciplinu i “imidž igre”. Povod nisu bili navijači koji su se bunili zbog pretjeranih proslava, nego niz incidenata u kojima su igrači ispod dresa pokazivali političke poruke, religijske slogane ili osobne izjave koje su Fifa i nacionalni savezi smatrali neprimjerenima. Umjesto da se bave sadržajem poruka, odlučeno je da se zabrani, odnosno sankcionira sam čin koji ih omogućuje. Tako je, iz želje za neutralnošću i kontrolom, nastalo pravilo koje danas kažnjava i one koji nemaju nikakvu poruku, osim čiste radosti.
Posebno problematična ostaje nerazmjernost kazne. Žuti karton nije simboličan ukor, on ima konkretne posljedice. Igrač može propustiti polufinale, finale ili ključnu ligašku utakmicu zbog akumulacije kartona koja je započela trenutkom sreće. Ideja da netko može gledati odlučujuću utakmicu s tribina ne zbog grubog starta ili vrijeđanja suca, nego zbog previše iskrene proslave gola, razotkriva moralnu prazninu tog pravila. U prijevodu, proceduralna čistoća i želja za kontrolom postaje važnija od sportske pravde.
U pozadini se, tiho ali uporno, provlači i komercijalna dimenzija. Dres nije samo odjevni predmet, on je brend, sponzor i televizijska površina. Proslava gola je najemitiraniji trenutak utakmice, a dres bi u tom kadru trebao ostati vidljiv, iako se taj element rijetko na glas priznaje. Kada se radost sukobi s prezentacijom, prezentacija nažalost gotovo uvijek pobjeđuje.
VEZANI ČLANCI:
Možda je najzanimljivije promatrati reakcije navijača. Rijetko tko odobrava takav žuti karton. Češće se čuje zbunjenost, frustracija, ponekad i smijeh. Karton djeluje kao upad, kao podsjetnik da se igra koju vole upravlja odozgo, umjesto da se živi iznutra. Tako nastaje mala, ali značajna pukotina između emocionalnog iskustva nogometa i njegove regulatorne strukture. A s vremenom, takve pukotine postaju važne.
Na kraju, žuti karton zbog skidanja dresa mala je stvar, ali govori nešto veće. Pokazuje sport koji postaje nelagodan pred vlastitim intenzitetom, spreman sterilizirati trenutke koji se ne mogu uvježbati ni kontrolirati. Nogomet je najbolji onda kada se sjeti da nije samo spektakl kojim se upravlja, nego iskustvo koje se osjeća. I, kada igrač zabije gol i na trenutak potpuno zaboravi na sebe, bilo bi u redu da i sama igra na sekundu zaboravi na pravila, i pusti da dres padne tamo gdje padne. Pitanje je želimo li da je nogomet eksplozija emocija ili sterilna kontrola.
DA, ima...... A ako su jos tetovirani, ja bi im dao 2 zuta