Zdravko Zovko vratio se u hrvatsku rukometnu reprezentaciju nakon 14 godina. Bio je izbornik kada smo osvojili broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine te srebro godinu dana kasnije na SP-u na Islandu. Drugi put je sjeo na klupu reprezentacije 2000. godine kada smo bili šesti na EP-u u Hrvatskoj i kada se nismo plasirali na Olimpijske igre u Sydney. Nakon 14 godina ponovno je sjeo na klupu, ovoga puta kao trener-savjetnik.
Alilović neshvatljivo pao
– Na Europskom prvenstvu u Danskoj ispunili smo osnovni cilj: izravni plasman na SP koji će se sljedeće godine održati u Dohi. Dobili smo mir i vrijeme, izbjegli smo stres kvalifikacija. A doći će vrijeme zlata, možda već iduće godine – rekao je Zovko.
Je li četvrto mjesto uspjeh?
– Pa, nije neuspjeh. Mogli smo i više, ali i manje. Treba pogledati istini u oči i reći da smo sami krivi što se nismo plasirali u finale ili što na kraju nismo osvojili brončanu medalju. U obje ključne utakmice, a tu mislim na Francusku i Dansku, imali smo po nekoliko minuta krize.
Kako se turnir bližio završetku, tako je Mirko Alilović bio sve lošiji.
– Ne bih analizirao učinak pojedinca, ali je činjenica da je Alilović sjajno krenuo u turnir, a onda je neshvatljivo pao postotak njegovih obrana. Jasno da bez obrana vratara nema vrhunskog rezultata. Zašto je pao u formi, zašto je došlo do pada koncentracije, pokazat će stručne analize.
Jeste li u jednom trenutku, primjerice uoči utakmice s Poljacima, razmišljali o naknadnom pozivanju Blaženka Lackovića?
– Jesmo. Intenzivno smo razmišljali o tome da ga pozovemo. No, nismo imali uvid u njegovo stanje, a nekako se poklopilo da je Ivan Slišković počeo igrati sve bolje pa smo zbog mira u kući odustali od pozivanja Lackovića.
Što se dogodilo s Bičanićem?
– Nažalost, igrao je jako dobro, pa jako loše. I tu će kasnija analiza pokazati koji je bio razlog njegovih oscilacija – rekao je Zovko.
Za vrijeme utakmica često se znao dići s klupe, nešto prišapnuti izborniku, ali i igračima.
– Moram priznati da je za mene uloga trenera-savjetnika bila nešto novo. Do sada sam uvijek bio prvi trener i stalno sam bio na nogama, sudjelovao u igri. Sada je moja uloga da uglavnom gledam i svoja zapažanja da prenesem izborniku. Suradnja je bila na visokom nivou. Goluža je čak prihvatio neke moje savjete. Ista je stvar bila i s Valterom Matoševićem, trenerom vratara. I njemu sam dao nekoliko savjeta koje je prihvatio i koji su se pokazali kasnije dobrima. Jasno, svaki trener ima svoju viziju, pa tako i Goluža. On je bio taj koji je na kraju donosio glavne odluke u koje se nisam htio miješati.
Želimo Vorija i Lackovića
Za godinu dana s Vorijem i Lackovićem ili...?
– Ako njih dvojica budu imali želju, vrata su im širom otvorena. Ako za Francusku može igrati 37-godišnji Fernandez, onda mogu i oni – zaključio je Zdravko Zovko.
Za razmišljanje treba imati mozak što izbornik i trener-savjetnik očito nemaju.