Ana Dujmović, nogometašica Agrama, povremena hrvatska reprezentativka i sjajna futsal igračica, trenutačno je prvi strijelac Prve lige. U tri utakmice postigla je devet pogodaka – četiri Splitu, pet Istri. Priliku da poveća broj pogodaka imat će već danas kada Agram dočekuje Goricu. Karijeru je započela u Seocima gdje je i rođena te odrasla. Od nogometa za žene odnosno djevojčice u njezinu mjestu nije bilo ni govora, a onda je jednog dana u školsku učionicu ušao jedan trener podijelivši letke za upis u školu nogometa, za dječake. Međutim, letak je uzela i Ana.
Kad mama nazove...
– Bilo je to negdje u četvrtom razredu osnovne škole. Taj je trener podijelio papire s pozivima za upis na treninge nogometa. I ja sam ga dobila, jako mi se to svidjelo, međutim rekli su mi da ne mogu trenirati. Bila sam jako tužna te sam poslije škole plačući majci pričala kako su mi rekli da ne mogu trenirati s dečkima. Ona je potom uzela telefon, razgovarala s nekim, ne znam s kim, nagovorila ih i sve riješila. Rekli su joj da dođem na trening i tu je sve počelo – priča Ana Dujmović.
Tko vas je uopće zarazio nogometom?
– Moj otac, on je bio malonogometaš, vratar. On me vodio na svoje utakmice, u splitsku dvoranu Gripe. Tijekom tjedna je igrao neku ligu i često sam išla s njim na treninge. Tako sam zavoljela taj sport.
Vi ste onda tamo na neki način pokrenuli ženski nogomet.
– Da. Kad sam došla i upisala se na nogomet, nakon nekog vremena nabavili su nam prijevoz za odlazak u Omiš na trening. I tako sam počela svoj nogometni put s dečkima. Ubrzo nakon toga u Lepoglavi je bio jedan turnir za cure, a po školama su oglasili da se sve zainteresirane djevojčice jave za sudjelovanje. Bilo nas je tada desetak djevojčica, odradile smo nekoliko treninga i otišle na taj prvi turnir. Tako je krenuo ženski nogomet u klubu.
Jednu ćete utakmicu pamtiti, još u onim mlađim dobnim kategorijama, kad ste postigli 11 pogodaka – tri pogotka u prve tri minute.
– U mlađim kategorijama to je bilo puno lakše. Taj klub protiv kojeg smo igrali praktički se tek bio osnovao, a mi smo u ono doba baš bili dobri, nekako se posložilo. Zabila sam tih 11 golova, završila u novinama, mediji su brujili o tome pa je lijepo da se čuje za takve stvari.
Karijera vam je jako uspješna, puno ste medalja osvojili u nogometu, i u futsalu i u reprezentaciji. Što danas pamtite?
– Izdvojila bih možda kad sam se iz Zagreba vratila u Split. Igrali smo protiv Osijeka, koji je tad bio 12 godina bez ijedne izgubljene utakmice i titule. Igrali smo protiv njih četvrtfinale kupa u Splitu i dobili smo ih 4:0. Ta mi je utakmica nekako posebna jer tu emociju ništa ne može promijeniti. Dakle, tu ekipu ne može dobiti baš nitko i odjednom se mi skupimo i napravimo neku dobru priču.
Trenutačno ste u Agramu?
– Ove smo godine prvi put u 25 godina kluba osvojili prvenstvo Hrvatske. Osvojili smo naslove u tri kategorije, za seniorke, pionirke i kadetkinje.
U obitelji imate dva brata, ali nijedan nije završio u nogometu?
– Stariji brat je počeo trenirati, ali on je baš bio tvrdoglav. Nije slušao trenera i otišao je na drugu stranu, završio je srednju školu za arhitektonskog tehničara. Kasnije je preuzeo još jedan posao, sada je krovopokrivač, ima svoju tvrtku i ide mu dobro. A mlađi je u Olmissumu počeo igrati futsal i to ga je stvarno zanimalo. Ali onda je stigla srednja škola, društvo, zaljubio se i ostavio se toga.
Za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju prvi ste put zaigrali 2009. godine. Kakav je bio osjećaj kad je stigao taj poziv?
– Da, kad si još djevojčica i dobiješ poziv za reprezentaciju, osjećaš neki ponos, cijeniš nagradu za ono što si radio, jer gledaš na televiziji kako naša muška nogometna reprezentacija niže uspjehe. Jednostavno, jedva čekaš u dresu istrčati na teren i čuti svoju himnu.
U ženskom se nogometu u Hrvatskoj dosta toga 'diglo', ali nažalost premalo da bi se pričalo o tome.
– Na utakmice dolazi dosta ljudi, čak i mediji puno o tome pišu, mnogo se zna, ali opet nedovoljno. U ženskom nogometu u većem dijelu Europe, ali i na drugim kontinentimima pune se stadioni i sve je na razini muškog nogometa, dok u nas nažalost toga još nema. U zadnje vrijeme, kad odem u kafić prije treninga popiti kavu, ljudi pročitaju na majici 'ženski nogometni klub' i nikome nije jasno kako to postoji kod nas.
Može se živjeti od nogometa
Možete li danas živjeti samo od nogometa?
– Pa u zadnje je vrijeme, u posljednjih nekoliko godina stanje takvo da pojedine igračice mogu živjeti od ovog sporta. Djevojkama koje studiraju i tek počinju dobivati neke stipendijske ugovore to je sigurno sasvim dovoljno da, uz pomoć roditelja, mogu imati nešto za sebe sa strane, a cure koje su se već opredijelile samo za nogomet mogu živjeti od toga – zaključila je Ana.