Hrvat se vratio iz Azerbajdžana: Perverzija je što su izgradili, mi smo za njih u kamenom dobu

Krunoslav Rendulić (51), prekaljeni HNL igrač i trener, svoj posljednji trenerski mandat je imao u azerbajdžanskom Sabahu. Čovjek koji je kao igrač na poziciji desnog beka osvajao HNL i Hrvatski kup, koji je igrao za Hajduk, Rijeku, Osijek, Zagreb, Kamen Ingrad i brojne klubove, čovjek koji je rekorder HNL-a po broju žutih kartona kao igrač, ali i čovjek koji je kao trener vodio Istru, Šibenik, Goricu te Zrinjski iz Mostara u povijesnom pohodu na Europu, od kraja studenog je slobodan na trenerskom tržištu i prati nogometna zbivanja. Stoga smo njegovo slobodno vrijeme iskoristili za razgovor o njegovoj trenerskoj i igračkoj karijeri, ali i o nogometnim aktualnostima.

Puno peha u Sabahu

Kakav je ovaj period bez posla nakon posljednjeg angažmana?

- Slobodnog vremena nakon angažmana uvijek ima, kao u priči. Nije dobro imati previše 'lufta', da se taj 'luft' ne oduži, ali dobro je malo dobiti vremena za odraditi neke sitne obveze koje nisi mogao prije i da provedeš više vremena s obitelji. Naravno, brzo dosadi to kad ne radiš, ali zasad je u redu, prate se utakmice u svim ligama, a najviše u HNL-u?

Kako je došlo do završetka angažmana u Sabahu, ali i kako je došlo do samog početka?

- Došao sam tamo preko jednog prijatelja koji je znao direktora kluba. Ambicije su, kao i u svakom klubu, bile najviše, koliko god je to bilo realno ili ne. Ta priča je jako dobro klapala na kraju prošle sezone, ušli smo u Europu i uhvatili puno bodova u malo vremena. Pobijedili smo u osam utakmica u 11 kola i ušli u Europu. U novu sezonu smo ušli odlično što se tiče prezentacija, ali nismo imali sreće, imali smo minimalno šest-sedam bodova manje nego što smo zaslužili. Prema našim analizama trebali smo u jednom trenutku imati 28 bodova i biti na diobi prvog mjesta s Qarabagom, a mi smo bili na 18. Imali smo jako puno nesreće, od promašenih penala i zicera, nesretno primljenih golova iz odbijanaca, pa sve do ozljeda koje nikad nisam prije vidio u životu. Kad smo otišli ostavili smo ekipu na bod od Europe, a sad su na osam bodova.

Budući da vam je to svježe iskustvo, a imate pregršt iskustva u HNL-u, kako usporediti azerbajdžansku ligu s prvim rangom našeg nogometa?

- Tamo se igra puno intenzivnije, puno je više tranzicija, ide se gore-dolje. Naša liga je tehnički i taktički dotjeranija i kvalitetnija od njihove. Što se tiče fizičke zahtjevnosti, njihova liga je tu dosta ispred naše.

A kakva je usporedba što se tiče uvjeta?

- Ma po tome ne možeš uspoređivati Hrvatsku i Azerbajdžan. Valjda jedino mi mislimo da su naši uvjeti dobri, naši uvjeti su, realno - kameno doba! Osijek je napravio to što je napravio, a svi drugi kaskaju. Tamo od deset klubova šest ima kampove. Ulažu se ozbiljni novci. Neftči ima svoj kamp, pa Qarabag, pa moj donedavni klub Sabah je nedavno napravio kamp. I ti kampovi ti omogućuju cjelodnevni boravak, od kuhinje, teretane, soba, ma perverzije. Jedan Turan Tovz je napravio svoj kamp, Kapaz ima novi stadion. I to se sve napravilo unazad par godina.

Osim nedostatnih uvjeta, kako gledate na HNL u kontekstu ove sezone?

- Zanimljiva je borba za naslov, a bome je i zanimljiva borba za Europu, mislim da pet klubova s pravom puca na Europu. S te strane je liga zaista zanimljiva, tri kluba se bore za prvaka, pet klubova se bori za Europu. Gotovo cijela liga se bori za nešto, jedino mislim da je na dnu stvar jasna. Ne vjerujem da Šibenik ima snage uhvatiti devetu poziciju, oni su već jednom i pol nogom u drugoj ligi.

Što konkretno mislite o borbi za naslov između Rijeke, Hajduka i Dinama?

- Realno, Rijeka najbolje izgleda. Igraju najkonstantnije, imaju svoj stil i od toga ne odustaju. Meni djeluju najbolje. Normalno, nije ništa gotovo i ima još 36 bodova u igri i svašta se još može izdogađati, pogotovo u međusobnim utakmicama. Ni Hajduk ni Dinamo nisu baš u nekoj obećavajućoj poziciji s obzirom na prezentacije koje pružaju, pogotovo Dinamo. I prošle godine je Dinamo bodovno zaostajao, ali igrali su bolje. Treba priznati da imaju i peha s ozljedama, ključni igrači su im ozlijeđeni. Imali su ozljeda i prošle sezone, ali ove sezone te ozljede i izostanci traju mjesecima. Nije to baš jednostavno. Na Dinamov prijelazni rok neću trošiti riječi...

Slavonska Venecija

Odrasli ste u Cerni, selu u okolici Vinkovaca. To je jedno prelijepo selo, usudim se reći i jako podcijenjeno u hrvatskim okvirima...

- Pa ne zovu Cernu bezveze slavonska Venecija! Samo pogledajte sva ova sela oko Vinkovaca, pa nijedno selo nema takav centar, da je tako složen i tako lijep. Možda sam ja neobjektivan, ali čini mi se baš fino i objedinjeno.

Kakvo je bilo odrastanje u Cerni za vrijeme bivše države?

- Bilo je tada puno više ljudi i djece u selu, pa je sve to skupa izgledalo življe. Vrijeme je nekako bilo puno rasterećenije nego što je to danas. Ljudi su tada bili sretniji, veseliji i rasterećeniji. Kao dijete si tada imao obavezu škole, i osim škole ako treniraš neki sport, a u to vrijeme je bio samo nogomet, i nešto malo rukometa, ali oni koji su trenirali rukomet nisu trenirali u dvorani, nego vani na betonu.

Rat vas je zahvatio dok ste bili u juniorskom uzrastu. Kako je utjecao na vašu karijeru?

- Otišao sam u Osijek kao ulazni kadet, s nepunih 15 godina. Tamo sam proveo četiri godine u kadetskom i juniorskom uzrastu. Taman sam bio zadnja godina juniora kad se zaratilo. Taj četvrti razred srednje škole moja cijela generacija je završila u Češkoj, a ja sam otišao to završiti u Varaždinu pa sam igrao za Varteks. Kad sam se vratio, onda sam otišao 1992. godine na ljeto igrati za Olimpiju, pa sam 1993. na zimu potpisao profesionalni ugovor s Osijekom. Izbjegao sam rat jer sam bio maloljetan, premlad za sudjelovanje u ratu, ali 1992. kad sam se vratio u Osijek, bio je pod svakodnevnim uzbunama. Bilo je malo podrum, pa malo van. Nisu ta vremena bila baš sretna.

Nakon toga ste služili vojsku u Požegi?

- Da, skoro cijelu 1994. godinu, od drugog do jedanaestog mjeseca.

Dakle, u početku seniorske karijere ste mijenjali puno sredina, bilo je i puno posudbi iz Osijeka i povrataka. Kako gledate na te početke i što ste najviše naučili iz tog perioda?

- Taj prijelazni period iz juniorskog u seniorski nogomet ni za jednog igrača nije lagan. Dosta je to osjetljivo i traumatično za sve mlade igrače. Najbitnija stvar za mladog igrača je da igra, zato sam i bio na puno posudbi. Kad sam se vratio iz vojske shvatio sam da nisam u prvom planu u Osijeku, i zato sam inzistirao da odem na posudbu, pa sam imao tu sreću da je blizu Osijeka bio još jedan prvoligaš, Belišće. Bilo mi je bitno samo da igram.

Premotajmo film malo na 2001. godinu. S Hajdukom ste kao važan dio momčadi osvojili naslov prvaka Hrvatske. Koliko se u kontekstu navijača, pažnje i pritiska tada razlikovao Hajduk u odnosu na sva vaša ostala iskustva u karijeri, pogotovo kad se s Hajdukom osvoji naslov.

- Uvijek je drukčije kad si u klubu koji se bori za naslov, pogotovo tamo. Split i Dalmacija su po tome specifični, to je jedna ozbiljna euforija. Ta atmosfera te svaki tjedan gura naprijed, i onda na kraju osvojiš to prvenstvo, i onda možete misliti što je to - euforija na najjače. Sam taj dres nosi jednu vrstu pritiska jer su očekivanja jako visoka, puno puta i nerealno visoka, ali to jednostavno kao igrač moraš prihvatiti.

Imate li kakvih anegdota s navijačima iz tog doba, s ulica ili recimo s neke kave?

- Nemam puno nekih anegdota s navijačima jer mi smo u tom periodu vječito bili u karantenama. Dođeš na stadion ujutro, vraćaš se kući u četiri-pet poslijepodne i ne izlaziš. Bilo je sve na relaciji stadion-kuća. Pametnije je bilo ne izlaziti puno, jer gdje god bi došao, 'razvlačili' bi te previše. Svatko si da za pravo da ti nešto kaže, a želiš biti pristojan i ne želiš odbiti ljude, pa je bilo bolje nakon stadiona ići odmah kući.

Igračku karijeru ste završili 2014. godine, a vrlo brzo ste ju zamijenili trenerskom, gdje ste vodili brojne HNL klubove. Kako se HNL razlikuje iz vaših igračkih dana u odnosu na trenerske?

- U odnosu na kraj devedesetih sve je drugačije. Uvjeti su danas nedovoljno dobri za ono što bi trebalo biti, ali i dalje su puno bolji nego tada. Prije su igrači puno bolje 'kopčali' igru bez da im se nešto kaže. Danas je tu jako puno analiza, razgovora s igračima grupno i individualno. Tehnologija treninga se isto tako promijenila. Dok sam igrao, znali smo na pripremama trenirati i po četiri puta dnevno. Da to kažeš nekom današnjem igraču, to bi mu bilo nešto nevjerojatno i nemoguće, ali jednostavno je tako bilo.

Po čemu najviše pamtite periode u kojima ste kao trener vodili Istru 1961, Šibenik i Goricu?

- U svakom klubu imaš izazove. Moj prvi posao u Istri je bio jako težak, u smislu da sam bio treći trener u klubu u toj sezoni. Još je tu bilo i puno stranih igrača, pa onda dolazi i ta jezična barijera. Nije isto kad ti nešto direktno kažeš igračima i kad prevoditelj prevodi, ne može se ta poruka prenijeti kako treba. Nije ni jednostavno tim igračima kad promijene kulturu i sredinu s 19 godina. Po putu naučiš kao trener hendlati sa svim i svačim. Onda je u Šibeniku bio izazov vratiti se u prvu ligu, što nosi svoje dobre i loše strane. Onda uđeš u ligu sa Šibenikom bez budžeta, pa imaš strepnju kako će to sve funkcionirati uopće. Na kraju je ispalo iznad svih očekivanja. Svaki trenerski posao nosi svoj izazov i nešto što je funkcioniralo u jednom klubu, ne znači da će i u drugom. Jednostavno nema pravila ni univerzalnog recepta. I sve je dobro i ništa ne valja.

Treneri vole Kalika

Što se tiče vašeg perioda vođenja Gorice, više puta ste u intervjuima isticali koliko volite Anthonyja Kalika, a sada vidimo da ga jako voli i Gennaro Gattuso. S druge strane, brojni navijači ne razumiju tu Gattusovu trenersku afekciju prema Kaliku. Možete li nam otkriti u čemu je tajna?

- To onda znači da smo Gattuso i ja ili dobri treneri, ili nemamo pojma. Nešto od toga dvoje je. Šalu na stranu, Kalik je prije svega specifičan karakter i da biste izvukli najbolje iz njega morate ga pridobiti na svoju stranu. Karakterno je drukčiji od drugih. Kad sam došao u Goricu, on je bio jednom nogom na izlaznim vratima, i na kraju je na moju inicijativu ostao i to mu je najbolja sezona u karijeri. Imao je sedam-osam golova i još nekoliko asistencija. Najbitnija stvar kod njega je što je on igrač koji se ne štedi. Kad trener znaš što možeš očekivati od njega jer na planu borbe, trke i agresije nikad neće zakazati. Može nekad igrati bolje ili lošije, ali po pitanju borbe nikad ne zakazuje, i zato ga Gattuso toliko voli.

Još jedan igrač kojeg ste vodili u Gorici je Toni Fruk, koji je sada prvi put pozvan u hrvatsku seniorsku reprezentaciju. Je li se tada moglo vidjeti da je riječ o igraču koji je kalibar, odnosno potencijal za reprezentaciju?

- Je. Odmah se vidjelo da ima strašnu radnu etiku, da je momak koji je posložen, koji ima zdrav rezon i koji želi napredovat. Uostalom, to je prepoznala i jedna Fiorentina. Sigurno ga nisu doveli na lijepe oči, zato što je visok, zgodan i plav. U mladim godinama to uvijek može otići u jednom ili drugom smjeru, ali poznavajući njegov karakter je otišlo u ovom dobrom smjeru. Drago mi je da je izrastao u jednog igrača koji je zaslužio poziv u reprezentaciju.

Jesu li povijesni uspjesi na klupi Zrinjskog dosadašnja kruna vaše trenerske karijere?

- Činjenice govore da je to moj najveći uspjeh i da je to najveći uspjeh u povijesti kluba. Nema se što tu puno dodati, prva dvostruka kruna u povijesti kluba i prvi plasman u grupnu fazu europskog natjecanja u povijesti kluba, gdje smo još uzeli i neke bodove kad se to nitko nije nadao.

Kakva je situacija što se tiče vaše budućnosti u ovom trenerskom poslu? Je li bilo kakvih ponuda?

- Čeka se prava ponuda, ponuda koja će me zadovoljiti. Prije svega to treba biti klub koji ima ambiciju, ambiciozan projekt. Vidjet ćemo hoće li to doći za pet dana ili za dva mjeseca. Bilo je ponuda već, ali nisu bile zadovoljavajuće. Jednostavno ne želim odabrati bilo što - zaključio je Rendulić.

Video