Kada vam netko kaže da se bosonog popeo na Triglav neki će zacijelo reagirati velikim "Mooolim!?", a drugi će pak pomisliti da im netko prepričava neku novovjeku filmsku bajku. No, to se doista dogodilo i to je izveo jedan Hrvat, točnije 44-godišnji Zagrepčanin Igor Šehić koji je takav dosad nezamisliv pothvat izveo u dobrotvorne svrhe.
Naslovljen s "Najtežim koracima za one kojima je svaki korak borba", ovaj osobni trener izveo je iznimno zahtjevan uspon s ciljem na 2864 metara nadmorske visine. A cilj je bio skrenuti pozornost na potrebe djece i mladih s cerebralnom paralizom te prikupiti sredstva za Udrugu CeDePe Zagreb.
"Koraci koji pomiču planine"
Zapravo, taj uspon je središnji dio humanitarne akcije "Koraci koji pomiču planine", pokrenute s ciljem prikupljanja sredstava za opremanje kabineta za senzoričku integraciju, nabavu didaktičke, senzorne i druge potrebne opreme te stvaranje kvalitetnijih uvjeta za stručni rad s korisnicima Udruge CeDePe. A sredstva se mogu uplatiti na ovaj IBAN: HR8724020063104615673.
Kako nam je ovu aktivnost "verificirao" i izvršni direktor spomenute udruge Josip Koštan, posvetimo se mi junaku ove priče koji nam se ovako predstavio.
– Ja sam "human performance coach" koji već 20 godina radi s elitnim sportašima, ali i poslovnim ljudima iz visokostresnih okruženja. Inače sam diplomirani postproducent sa završenom Dramskom akademijom, no brzo sam shvatio da to nije moj svijet pa sam uložio dosta u edukaciju i imam certifikate iz fizioterapije, funkcionalnog treninga, mentalnog treninga. Od 2020. do 2024. radio sam u austrijskom Leogangu, u tamošnjem "high performance" centru, u koji su dolazili elitni skijaši, snowboarderi, biatlonci ali smo radili i s tenisačima, dizačima utega, džudašima, nogometašima.
Otkud, pobogu, ideja da se netko penje na tako visoku planinu bos?
– Ja sam sebi najvažniji projekt, na svom primjeru pokazujem kako su naizgled nemoguće stvari moguće. Staza kojom sam ja išao je Tomazinov put, a to je zapravo Sjeverna stijena, nešto je što se rijetko penje i u gojzericama. Taj put je za vrhunske alpiniste, a ja sam se odlučio za najteži. Htio sam se dovesti u najtežu situaciju da, uz poruku simbolike, osjetim koliko koraci mogu biti teški. Cilj je bio da ljudi pomisle "ovaj lik je napravio nešto nezamislivo, sigurno je prošao kroz nevjerojatnu bol", a s time će onda biti i veća razina svijesti o toj potrebi. A u mojim očima su heroji ljudi koji rade s djecom s cerebralnom paralizom, neki i po 30 godina.
Kada je došlo do inicijalne ideje?
– Prije tri mjeseca kada su mi govorili da sam lud i da je to ekstremno i za mene. No, kako ta ideja nije izlazila iz glave, stalno se vraćala, pa sam odlučio razraditi projekt. Shvatio sam što imam i da bih unutar tri mjeseca mogao postići ono što još nemam. U tom vrlo specifičnom trenažnom procesu popeo sam se na sve hrvatske vrhove, pri čemu je najteži bio uspon na Biokovo, i radio na specifičnoj fizičkoj i mentalnoj pripremi. Spremao sam se i tako da sam gotovo svaki dan trčao na Sljeme bos. Prva dva sata uspona od sedam i pol sati kontrolirao sam biomehaničkom adaptacijom stopala, a nakon toga je sve bila snaga i mentalna izdržljivost. Ovo nije bio nepromišljeni uspon. Bez obzira na to bio to vrh od 3000 metara ili Sljeme, uvijek ulazim s visokom razinom spremnosti.
Ipak, nekome tko i u more mora ulaziti u papučama zacijelo nije jasno kako je to moguće?
– Riječ je o izuzetnoj razini boli i neugode od sedam i pol sati i u potpunosti ste uvučeni u mentalni prostor gdje se možete nositi s tolikom boli, a u tome vam pomaže sustav specifičnog disanja i meditacije u pokretu. A kada je tako, onda se ne krećete poput ljudskog bića, nego poput zvijeri. Uostalom, na puno dionica sam prestigao neke penjače u gojzericama.
I jesu li vas komentirali?
– Pa jesu. Slovenci su pokazivali čuđenje, ali i podršku dok sam kod drugih planinara iščitao na licima da se pitaju je li sa mnom sve u redu.
"Igore, jesi li pretjerao?"
Koju je dionicu bilo najteže svladati? Pretpostavljamo sam završni uspon?
– Najteži dio je bio prije samog uspona. Nakon što sam došao do Doline vrata koja gledaju na sjevernu stranu, bio je to toliko moćan prizor da se i sada ježim. Gledajući tog 65 milijuna godina starog monstruma pisao sam samog sebe: "Igore, jesi li ovaj put ipak pretjerao?". Krize su se javljale kada bi se javila neizdrživa fizička bol, no i to su krize kroz kakve prolaze vrhunski sportaši, i njima se događaju sumnje, pad motivacije. No, ako ste utrenirani, vi znate da je to još jedna kušnja i kako se s njom nositi a to sam uspijevao specifičnim mentalnim i tehnikama disanja. Tu me najviše bio strah od odustajanja zbog faktora koje ne bih mogao kontrolirati.
A jedan takav faktor može biti ozljeda stopala, recimo, razderotina izazvana oštrom stijenom. Da se našalimo, pitali smo, kako je uspio da mu se taban pretvori u "opanak".
– Istina je da imam nešto zadebljanu kožu stopala, no to nije ono što mi pruža sigurnost u kontaktu s oštrim stijenama. Stopalo je sustav od brojnih kostiju, zglobova, tetiva, ligamenata, fascije i mišića, ono je rezultat dva milijuna godina bipedalne evolucije. Naše stopalo prilagođava se nepravilnom terenu, a moje stopalo ima vrlo snažne mišićne sustave, velik opseg pokreta u zglobu, izdržljiv sustav ligamenata i tetiva. U pet godina bavljenja bosonogim visokogorstvom imam puno manje ozljeda stopala nego u cipelama.
Vjeruju li svi ljudi u ove vaše pothvate? Prate li vas skeptični pa i zluradi jezici u stilu "pa tko nama jamči da on do zadnjih 100 metara nije išao u gojzericama".
– Krenulo je s time no ja za takvim komentarima ne marim. Uostalom, ja sam cijeli uspon snimao s Go Pro 360 kamerom pa ljudi na mojim društvenim mrežama mogu vidjeti da sam bos cijelo vrijeme.
Kako je izgledao silazak?
– On je trajao do četiri sata i ja se s planine uvijek spuštam u minimalističkoj obući jer kod spuštanja dolazi do ekscentrične kontrakcije mišića i vrlo smanjene kontrole kontakta pete s podlogom pa bi i spuštati se bos, uz faktor umora, bio odveć velik rizik.