Postoje ljudi kojih se sjećamo po funkcijama, titulama i rezultatima. A postoje i oni koje pamtimo po glasu, stavu, gesti i rečenici koju nitko drugi ne bi mogao izgovoriti na isti način.
Stjepan Spajić bio je upravo takav čovjek.
„Rođo“, kako su ga svi zvali, preminuo je 21. kolovoza 2004. godine, iznenada, u prostorijama Hrvatskog dragovoljca. Imao je samo 52 godine. Njegov odlazak za mnoge je označio i kraj jedne posebne nogometne epohe.
A ipak, 22 godine poslije, njegovo ime i dalje izaziva osmijeh, sjećanje i poneku anegdotu.
Rođo jednostavno nije znao biti neprimjetan.
Bio je čovjek bez dlake na jeziku. Govorio je glasno, često pretjerivao, znao provocirati, ali je upravo u toj neposrednosti bio njegov šarm. Dok su drugi pažljivo birali riječi, Spajić je najčešće govorio ono što mu je bilo na pameti. Hrvatska nogometna javnost zbog toga ga je istodobno znala kritizirati i obožavati.
Najviše je ipak dao Hrvatskom dragovoljcu.
U Sigetu je stvorio klub koji je za njega bio mnogo više od nogometa. Bio je ondje gotovo svakoga dana, borio se za klub, tražio novac, igrače, bolje uvjete i mjesto koje je, kako je smatrao, Dragovoljac zasluživao. U jednom od svojih intervjua govorio je kako klub mora preživjeti unatoč teškim uvjetima – i završavao u svom prepoznatljivom stilu: „Radimo pošteno, rođo, i to će nam se vratiti.“
I upravo je to možda najbolji opis Spajića.
Nije bio uglađen. Nije bio politički korektan u današnjem smislu te riječi. Nije pokušavao svima biti simpatičan. Ali bio je svoj.
Njegove izjave danas se prepričavaju kao nogometne anegdote, a neke su postale dio kolektivnog sjećanja na hrvatski nogomet devedesetih i početka novog stoljeća.
No iza televizijskih nastupa i duhovitih rečenica postojao je i čovjek čiji je život bio mnogo ozbiljniji. Bio je hrvatski branitelj, sudionik Domovinskog rata, nakon rata radio je u Hrvatskoj vojsci, a umirovljen je u činu brigadira.
Rođen je 7. travnja 1952. u Divoševcima. U Zagreb je došao kao mladić, izgradio poduzetničku karijeru, a potom postao jedan od najprepoznatljivijih ljudi Hrvatskog dragovoljca.
I zato je možda pogrešno Rođu svesti samo na njegove „bisere“.
Jer iza svake takve rečenice stajao je čovjek koji je vjerovao u ono što radi.
Čovjek koji je vjerovao u svoj klub.
I čovjek kojega nogometni svijet ni nakon više od dva desetljeća nije zaboravio.
Na stadionu Hrvatskog dragovoljca danas postoji i spomen-ploča koja podsjeća na njegova prvog predsjednika.
Ali pravi spomenik Rođi nisu ni ploča, ni fotografija, ni arhivska snimka.
Pravi spomenik su priče.
One koje se i danas prepričavaju kada se povede razgovor o starom HNL-u. One zbog kojih netko nakon toliko godina kaže: „Sjećaš se Rođe?“
I onda krene smijeh.
Jer takvi ljudi ne nestanu sasvim.
Odu iz života, ali ostanu u pričama.
A Stjepan Spajić ostao je upravo tamo gdje je najviše volio biti – među ljudima, među nogometnim pričama i u svom Sigetu.
Živio, Rođo.