Dinamo je Betisu dao božićne poklone, a sjećam se kad su ljudi pljuvali Petkovića...

Najskuplji igrac grije klupu. Cak i oni osrednji su postali jako losi. Ostavke ako imaju obraza prvo Boban a onda trener. Ovo je negledljivo i svi nam se smeju. Demokratizirali smo klub ali smo i zaboravili igrati nogomet.

Ovo je idealna situacija za Zvonu Bobana. Ponovno dobiva zeleno svjetlo za “rekonstrukciju” momčadi – a na ovim prostorima rekonstrukcija u pravilu znači jedno: preplaćivanje, mutne transfere i rješenja koja su dobra za novčanu korist, ali ne i za Dinamo. Što vrijedi Dinamu novo prvenstvo ako pojedinac na toj tituli izvuče osobnu korist od tri milijuna eura? To klub ne čini jačim, niti održivijim – to samo produbljuje praksu u kojoj sport služi kao dekor, a financijski interesi pojedinaca kao stvarni cilj. Nekad smo imali Zdravka Mamića. Danas, geografski gledano, izvor problema dolazi praktički iz istog smjera, samo s druge strane planine – svega dvadesetak kilometara zračne linije dalje. Ispada da se okruženje mijenja, ali obrasci ostaju isti.

Bruno Petković, zbog stalnih ozljeda i nedostatka kontinuiteta u radu, više nije rješenje za Dinamo – ne zbog manjka talenta, nego zbog objektivnih okolnosti koje ga sprječavaju da bude nositelj igre. Međutim, još je veći problem što rješenje nije ni Zvone Boban. Prozivati novinare “šugavcima” i izgovarati prezimena vlastitih igrača na pogrdan, “hejterski” način nedostojno je funkcije koju obnaša. U cijeloj ovoj priči najnedužniji je trener Mario Kovačević. Jasno je da želi razrješenje, otpremninu i kraj agonije u kojoj se našao. Kovačević je solidan trener za Osijek, ali nije trener za Dinamo. A to nas ponovno vraća na Bobana – jer je on taj koji ga nije smijenio kada je bilo potrebno. Dakle, Petković je prošlost, Kovačević je sporedan, a ključna odgovornost leži na Bobanu.