Možda će ova generacija Rijeke biti prva koja će osvojiti naslov prvaka države i tako donijeti sreću svim prethodnima koje su imale velike majstore i trenere, ali nisu imali tu sreću. No, jedna je generacija u razmaku od samo četiri godine spojila utakmice u europskim kupovima s dva ovosezonska finalista Lige prvaka. U paklu Kantride nisu slavili ni 1980. Juventus (0:0) ni 1984. Real (3:1). Štoviše, kraljevi su razmontirani (3:1), a samo ih je nevjerojatno pristrani sudac u uzvratu pred 80.000 gledatelja na Bernabeuu provukao dalje (3:0).
Blagodareći YouTubeu, mogu se vidjeti i isječci iz tog nokauta, najveće Rijekine pobjede u povijesti (trener Skoblar nije mogao sjediti na klupi zbog suspenzije), a pravi junak bio je Slovenac, dečko iz Ajdovščine, Cruijff s Kantride – Adriano Fegic (60)!
Rijeka je imala kemiju
– Pratim Rijeku, kako ne, u Sloveniji Siol prenosi svaku utakmicu zbog našeg Keka. Čak sam i išao na neke. Jako mi je drago zbog ovih uspjeha.
Slovenci kao da su suđeni Riječanima, uz Keka tu su i Črnic i Bezjak.
– Rijeka je uvijek bila sredina koja je imala kemiju jer je prihvaćala sve nas koji smo dolazili, bilo da smo Slovenci, Bosanci, Srbi... – kaže Fegic, kojeg su na Kvarner zvali još 1975. u vrijeme kad je trener bio Gojko Zec, ali...
– Mama me nije pustila! Pa nisam još ni školu završio. No, došao sam dvije sezone kasnije. Bio sam čisti amater, imal sam jedne kopačke, tek sam u Rijeci otkrio da postoje jedne za suho i jedne za kišu. Pet mjeseci trebalo mi je da dođem k sebi kad sam prešao iz Primorja.
Uspio se nametnuti i ostati osam sezona.
– Za nas Slovence u to su vrijeme govorili da znamo sam’ skijati, meni su govorili “di si, Križaj”. Sve dok nisam počeo zabijati važnije golove pa sam Ćiri rekao “vidite da i mi skijaši znamo igrati”. Ćiro je bio veliki majstor.
S Ćirom su Riječani došli i do najveće europske utakmice u povijesti – četvrtfinala Kupa kupova 1980. A tamo ih je čekao veliki Juve...
– Strašna ekipa, pa imali su okosnicu reprezentacije koja je dvije godine kasnije postala svjetski prvak u Španjolskoj. Zoff, Cabrini, Scirea, Tardelli, pa još Bettega i Prandelli, na klupi Trapattoni, mamma mia!
Iz tih se utakmica pamti i komentatorski biser Vladimira Anzulovića: “Tko to leži na travi, je li Bettega? Je Bettega, je Bettega!”.
Jesu li juventini bili jači od Reala s kojim ste igrali 1984. u 2. kolu Uefina kupa?
– Bilo nam je teže protiv Juventusa. S Realom si mogao igrati, Juveu si mogao prići najviše 20 metara do gola. Ali dobro smo se držali i na Comunaleu.
Ti su klubovi finalisti Lige prvaka. Kome dajete prednost u Cardiffu?
– Uh, teško će Real do trofeja, Juve zna igrati na rezultat. Talijani su to...
Real je Fegicu obilježio karijeru – dva strašna gola “zavaljao” je Miguelu Angelu i još dodao za gol Matrljanu. Vjeruju li vam danas klinci u Ajdovščini da ste trpali Realu?
– Ma znaju, pa sve je danas na tim telefonima. Real je i tad bio sila, ali nije bilo čudo što smo vodili 3:0. U uzvratu znate što je bilo, Desnicu su nam potjerali zbog prigovora, a čovjek je bio gluhonijem. Jugoslavenska je liga bila “mamma mia”, uz veliku četvorku imao si i hrpu teških terena: Banja Luka, Skoplje, Tuzla...
Žalim za Kantridom
Stariji se sjećaju da je Rijeka i u toj ligi mogla biti prvak.
– Bili smo u utrci sa Zvezdom 1984., zaostali smo na kraju dva boda. Čekali smo ih na Kantridi, bilo je 0:0. Da smo dobili, bili bismo prvaci!
Draga mu je Rujevica, ali...
– Žalim za Kantridom. Ipak je tamo bilo posebno, ona stijena, more... Lijepo je gore, kamp i sve to, ali...
Dolazite na proslavu naslova ako Rijeka (možda već u nedjelju, u 19 sati kada Rijeke dočekuje Cibaliju) osvoji?
– Pa volio bih. Nadam se da će zvati, bilo bi mi drago. Malo sam se pribojavao Slavena, tamo je uvijek bilo gusto, ali sad su odigrali odlično.
Vaša ekipa je u klubu...
– Je, Juričić, Matrljan, Ljepojević... E, da smo imali pare ko ovi danas klinci, znamo se zezati da smo se rodili u krivo vrijeme.
Niste više u nogometu?
– Jesam, radim s klincima u Ajdovščini. Naše Primorje palo je u najniži rang zbog dugova kad je i firma propala. Polagao sam u Ljubljani za PRO licenciju skupa s Kekom, školski smo prijatelji. Svaka mu čast na poslu, pa tih igrača nije bilo nigdje dok nisu stigli u Rijeku. Elez, Andrijašević, Vešović, Ristovski tražili su se po raznim klubovima, po Italiji, i onda eksplodirali u Rijeci.