Ćiro Blažević krajem 2004. godine prvi je put i službeno uplovio u političke vode. Dok je još bio Varteksov trener, kandidirao se na predsjedničkim izborima kao kandidat Stranke hrvatskih branitelja. Svome protukandidatu Stjepanu Mesiću tada je poručivao “neka Boga moli da ja pobijedim jer bih ga jedini amnestirao za sve gafove koje je napravio”.
Uzor mu je bio Franjo Tuđman, a imponirala mu je Titova veličina. Blažević je tada govorio:
– Uvijek sam bio protiv Tita, a Tuđman mi je jednom prigodom kazao: “Da više nikad ništa nisi rekao protiv Tita, jer da nije bilo Tita, ne bi bilo ni Hrvatske.” Zamolio sam poglavara da mi to objasni, a on mi je samo kazao: “Ustav iz 1974.”
Ćiro se na predsjedničkim izborima u siječnju 2005. godine nije proslavio osvojivši nešto manje od 18.000 glasova. Čestitao je Mesiću na drugome mandatu i brže-bolje vratio se trenerskom pozivu. S Varteksom je osvojio peto mjesto u prvenstvu, a u posljednjem kolu na Poljud je s Varaždincima već došao kao budući Hajdukov trener.
Pala je šestica u mrežu Varaždinaca, Hajduk je proslavio naslov prvaka, a Ćiro i Štimac stisnuli su ruke... Ta četiri splitska mjeseca uživanja i patnje najmanje će se pamtiti po Ćirinu osvajanju Superkupa protiv Rijeke (tako je postao jedini trener koji je osvajao trofeje i s Dinamom i s Hajdukom), već po jednoj od najvećih Hajdukovih katastrofa – 0:3 i 0:5 od mađarskoga Debrecena u pretkolu Lige prvaka.
– Pamti se taj Debrecen, a o mome Superkupu nitko ne govori, o toj pobjedi nad jakom Rijekom s opasnim Scorijom na klupi, o šestici Glavaševu i Šuškovu Osijeku, o remiju u Maksimiru 0:0, kada je Niko Kranjčar pogodio vratnicu – s nostalgijom se prisjeća Blažević, uz napomenu kako je u Splitu istinski uživao, kako je na treninzima imao i do pet tisuća navijača...
O fatalnome Debrecenu tek ovo:
– A što sam mogao? Četiri sata prije utakmice prodali su mi najboljega igrača Hrvoja Vejića u Rusiju. Izgubili smo visokoga čovjeka i Mađari su ostvarili nadmoć u zraku, to je bilo presudno...
Smijenjen je u rujnu, obrazloženje je bilo – niz loših rezultata, a s Ćirom je odmah odstupio i Igor Štimac. Blažević s vremenske distance ovako objašnjava svoj odlazak:
– Sanader je to naredio! Zato što nisam iz Kraljevice stigao na ručak u Zagreb, u restoran Baltazar, na koji me premijer pozvao. Netko iz njegove pratnje prišapnuo mu je kako sam ga namjerno izbjegao, rekli su mu: “Neće on da ga vide s nama, on je za generale, on je za Pašalića...”, a Sanader na to: “Onda Ćiro mora otići iz Hajduka!” E, to je bilo strašno! Blažević je u Hajduku drugi put dobio u ruke Niku Kranjčara. I, kako kaže Ćirin suradnik Luka Radman, nimalo ga nije mazio...
– Šef ga je jako volio i žarko je želio da Niko uspije. Zbog toga je bio izrazito strog prema njemu pa ga se Niko čak i bojao. Kada sam mu izmjerio da ima 14 posto masti u organizmu, Šef je naredio da mu se kontrolira prehrana i pojača intenzitet treninga. Radio sam s Nikom individualno na snazi i izgradnji tijela. Skinuo je ubrzo na 11 posto masti u tijelu, što se odmah osjetilo u njegovim igrama – kaže Radman.
Ni mjesec dana nakon smjene u Hajduku nemirni Blaževićev duh odveo ga je ponovno u Švicarsku. Bio je to povratak nakon 21 godine i titule s Grasshopperom, ovoga puta upomoć je pozvao posrnuli Xamax iz Neuchâtela. Opet je morao spašavati goli život, ali Ćiro kao da je u tome uživao...
– Može se reći da sam možda i pogriješio s tim Xamaxom, ali išao sam zato što u svoje najveće trenerske pobjede ubrajam upravo te uspjehe u borbi za ostanak. Spasio sam Prištinu 1985. godine, spasio sam Rijeku 1996. godine iako mi je Rivetti rekao “nemaš šanse”. A ja sam uzvratio: “Objesit ću se na stijenama Kantride ako ne uspijem!” I uspio sam! I još sam 2002. godine spasio Osijek, pa kad sam već imao to iskustvo, prihvatio sam i iranski Mes Kerman u bezizlaznoj situaciji...
Ipak, Blažević u Xamaxu nije uspio, iako je, među ostalim, pobijedio Basel i Zürich. U doigravanju za ostanak Ćiru je slomio njegov nekadašnji klub Sion. Ćiro je i u Švicarskoj radio s Lukom Radmanom, koji se prisjetio možda i presudnoga detalja te neuspjele misije spašavanja.
GALERIJA: PRISJETIMO SE FOTOGRAFIJA ĆIRE BLAŽEVIĆA, TRENERA SVIH TRENERA
– U poluvremenu utakmice s Grasshopperom u Zürichu vodili smo 2:0, a onda primili pogodak iz neuspješno izvedene ofsajd-zamke. Naš kapetan Eddy Barea, 34-godišnji naturalizirani Švicarac (podrijetlom Španjolac), odvjetnik po struci, pozvao je zaleđe, jedan naš igrač nije ga čuo i primili smo gol, 2:1. U svlačionici Šef kaže kapetanu: “Prvi njihov napad odmah zovi ofsajd!” Ovaj kaže: “Neću, jer tako smo primili gol.” Šef kaže: “Naređujem ti, jer oni to ne očekuju, ja preuzimam odgovornost!” Kapetan to opet odbije, a Šef mu naredi: “Skidaj majicu, ti više ne igraš!” Pritom me pogledao, ja sam kimnuo glavom i prešutno odobrio, a Eddy otišao pod tuš. Da sam rekao “nemojte, Šefe!”, poslušao bi me sigurno. Ovako sam to smatrao svojom pogreškom jer Eddy je postao nediscipliniran na treninzima i Šef ga je, štiteći mene, maknuo. Eddy više nije igrao i ispali smo iz lige, a s njim bismo možda ostali – rekao je Luka Radman.
Miroslav Blažević postao je izbornik reprezentacije BiH u ljeto 2008. godine naslijedivši Mehu Kodru.
Tih mjeseci NS BiH bio je u rasulu, a nogometna vlada je pod prijetnjom linča izbjegla iz Sarajeva. Zasjedala je u Međugorju, Banjoj Luci, Orašju, u gradovima gdje se najmanje navijalo za reprezentaciju BiH. Nacija je tražila povratak domaćih trenerskih asova, Vahida Halilhodžića, Safeta Sušića ili Mehmeda Baždarevića, a došao je – Ćiro.
– Neki su u njemu vidjeli spasitelja nogometa u BiH, a drugi su ga doživljavali kao Tuđmanova selektora, koji je preko nogometne reprezentacije došao provesti ono što Draganu Čoviću i bosanskohercegovačkom HDZ-u nije uspjelo – ostvariti treći entitet – prisjeća se tadašnji novinar Avaza Sinan Sinanović. Podsjeća kako je, prije Ćirina dolaska, utakmicu protiv Azerbajdžana na zeničkom Bilinom polju reprezentaciju BiH gledalo samo 86 navijača.
Bili su to redari, policajci, medicinska služba, skupljači lopti. A već na sljedećoj utakmici na Bilinom polju, na Ćirinoj premijeri protiv Bugara – desetak tisuća gledatelja!
Nikada se u Bosni nije klicalo i skandiralo treneru nakon poraza (1:2), a Ćiro je teren napustio uz ovacije kakve su zabilježene samo kada je u Sarajevu dočekan oskarovac Danis Tanović.
– Dok je radio u Sarajevu, supruga Zdenka znala mu je reći: “Ne idi dolje, završit ćeš kao Franjo Ferdinand.” A Ćiro je u Sarajevu bio i ostao kralj! – kaže Sinanović.
Uoči spomenute utakmice protiv Bugarske novi je izbornik BiH samo pročitao sastav, a popis igrača sastavljali su svi koji su tih dana svraćali u Nogometni savez: ćevabdžije, pekari, isluženi treneri, menadžeri, novinari... Ćiro se, valjda prvi put u životu, nije želio miješati u svoj posao. Pustio je da drugi sastavljaju, a on je odradio utakmicu i u porazu stekao simpatije i kredit. Potom je prepolovio “bugarski popis” i najavio juriš na SP 2010. u Južnu Afriku, u nikad jačoj skupini, sa Španjolcima, Turcima i Belgijcima.
U četiri kvalifikacijske utakmice sa Španjolskom i Turskom osvojio je samo bod, ali je uzeo sve bodove Estoniji, Armeniji i Belgiji. To je bio ključ za baraž. Nažalost, Ćirin put u Afriku završio je s Portugalcima: 0:1 u Lisabonu, potom 0:1 i u Zenici.
– Bosna je bila nezaboravna avantura, to su bili njihovi najveći rezultati – dvije pobjede nad Belgijom u tri dana, sedmica Estoncima... – ali onda i taj kobni Portugal za koji sam opet najveći krivac – reći će Ćiro.
Zamjera si neoprostivu pogrešku, što nije uočio “odsutnost” Misimovića uoči prve utakmice doigravanja u Lisabonu.
– Dan uoči te utakmice on se ponašao tako da sam morao znati da od njega nemam koristi. Da sam stavio Pjanića umjesto njega, ja prolazim! Taj famozni Miske isprovocirao mi je dva žuta kartona, Spahiću i Rahimiću, bez kojih sam ostao u uzvratu. Miske predugo drži loptu, oni mu je uzmu, Spahić ukliže – žuti karton! Isto je bilo i s Rahimićem. U uzvratu u Zenici Misimović nije htio igrati glumeći da je ozlijeđen, a samo tri dana poslije igrao je za Wolfsburg – prisjeća se Blažević.
Nadovezuje se Sinan Sinanović:
– Dok je Blažević bio izbornik BiH, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko više je bio u Ćirinoj svlačionici nego u svome uredu. Jer, Ćiro je ujedinio Bošnjake i Hrvate, a abdicirao je jer je narod stao uz Misimovića, za kojega je izbornik smatrao da je sabotirao reprezentaciju u utakmici s Portugalom.
Blažević je napustio klupu selekcije BiH u prosincu 2009. godine. Blaževićeva sljedeća stanica bila je Kina, gdje je 2010. godine dobio angažman u bogatom klubu iz Šangaja, Shanghai Shenhua. Dugo je bio u igri za naslov prvaka, ali nije izdržao; pretekao ga je nekadašnji suradnik Branko Ivanović i sa Shandong Lunengom dohvatio prvo mjesto.
Odmah potom, Ćiro je dobio u ruke kinesku olimpijsku reprezentaciju, s kojom se mjesecima pripremao za izlučne utakmice s Omanom, ali i tu je pokleknuo izgubivši oba susreta; 0:1, 1:3.
Nije bio sretne ruke ni u NK Zagrebu, s kojim je u sezoni 2012./2013. ispao iz prve lige. Duševno stanje oporavilo mu se u proljeće 2014. godine, kada je na poziv ambicioznog predsjednika Azmira Husića stigao u Tuzlu i prihvatio se ozbiljnoga posla – uvođenje Slobode u premierligaško društvo.
U odlučujućoj utakmici svladao je bihaćko Jedinstvo s 2:0 i put prema elitnom razredu bio je otvoren. Iz Tuzle je ispraćen ovacijama. Kraj trenerske karijere dočekao je na isteku 2014. godine, u kojoj je NK Zadar, koji je vodio u 12 utakmica, već bio u “stanju raspadanja”.
Na predsjedničkim izborima je osvojio tri puta manje glasova od Pernara.