Svojom filmskom, rekli bismo rokijevskom pobjedom nad Mosesom Itaumom i osvajanjem naslova svjetskoga teškaškog prvaka usred Londona, Filip Hrgović (34) svrstao se među najveće hrvatske boksače svih vremena. Ispred njega još je samo jedan jedini i neponovljivi Mate Parlov, koji je uz Mađara Istvána Kovácsa jedini europski boksač koji je bio olimpijski pobjednik te prvak kontinenta i svijeta u olimpijskom (takozvanom amaterskom), ali i u profesionalnom boksu.
Stoga ćemo se u priči o legendama hrvatskog boksa najprije pozabaviti borcem čiji je domet i povod da se ovakav tekst piše. Riječ je o borcu granitne brade koji je svojom otpornošću zadivio boksački svijet. Učinio je to do te mjere da se nakon Ivaniševićeva osvajanja Wimbledona (2001.), s pozicije 125. igrača svijeta, i Modrićeva osvajanja Zlatne lopte (2018.) u svjetskim medijima ni o jednom hrvatskom sportašu nije toliko govorilo kao što se sada govori o Filipu Hrgoviću.
Boksački treneri, sami boksači, novinari i poklonici "plemenite vještine" danima se iščuđavaju što je sve Hrgović pretrpio i koliko je bio psihološki stabilan u provedbi riskantne, ali jedine taktike koja ga je vodila do pobjede. A ona je bila dozvoliti silno talentiranom protivniku, svojevrsnom motoričkom fenomenu, da se ispuca i da kad posve isprazni rezervoar energije postane laka meta.
Tome je prethodilo i ponešto mentalnih igrica, prozivanja, provociranja i dociranja, što je sve kulminiralo Hrgovićevom pljuskom suparniku koji ga je nakon vaganja nesportski gurnuo u leđa.
Tog je trenutka Hrga dobio nultu rundu koja nikako nije izlazila iz glave 13 godina mlađem suparniku. Štoviše, bio je toliko bijesan da je krenuo u osvetničku misiju s idejom da pred svojom publikom, u velebnoj londonskoj O2 Areni, nokautira i ponizi iskusnog Hrvata.
No gnjev mu je pomutio zdrav taktički razum do te mjere da je prestao slušati trenera koji mu je govorio da uvjerljivo vodi na svim bodovnim karticama i da ne mora ići za nokautom. Stoga programirana buduća velika zvijezda svjetskog boksa, kažu novi Tyson, nije slušala pa je "pala na maturi" i morat će ponavljati gradivo.
Hrgović je tako, na dan kada se spremalo krunjenje novoga teškaškog kralja imperijalne britanske krvi, okrunio svoju 20-godišnju karijeru satkanu od uzleta, ali i posklizavanja. Da je riječ o vrlo obećavajućem materijalu, moglo se vidjeti već kada je s 18 godina, i iskustvom od samo 14 mečeva, osvojio naslov svjetskoga juniorskog prvaka (2010.). Pet godina poslije posao je seniorski prvak Europe (2015.), a 2016. osvojio je olimpijsku broncu. A da baš u to vrijeme nije bio posvađen sa svojim trenerom Leonardom Pijetrajem, do te mjere da na polufinale protiv kasnijeg olimpijskog pobjednika Tonyja Yoke iz Olimpijskog sela nisu ni putovali zajedno, možda bi bio i olimpijski prvak. To bi vjerojatno značilo lakši put u profesionalnoj karijeri, u kojoj zacijelo na prvi meč ne bi morao čekati čak 13 mjeseci i u kojoj bi ga odmah prigrlili najjači promotori. Ovako je pak prvih nekoliko borbi odradio bez promotora, potom se za njega zauzeo ne više tako jaki njemački Sauerland Promotions pa tek onda britanski Matchroom Boxing Promotions. No, slavni Eddie Hearn u njega očito nije dovoljno vjerovao pa mu nije produljio ugovor, ali ga je prigrlio njegov veliki konkurent Frank Warren sa svojim Queensberry Promotionsom i u njemu dobio neplaniranoga svjetskog prvaka.
Puno lakši prijelaz iz olimpijskog u profesionalni boks imao je 70-ih godina prošlog stoljeća Mate Parlov. A kako i ne bi kada je iza sebe imao dva naslova prvaka Europe (1971. i 1973.), naslov olimpijskog pobjednika (1972.) i naslov svjetskog prvaka osvojen na prvom Svjetskom prvenstvu u Havani. S tog natjecanja epska je njegova četvrtfinalna borba s Kubancem Gilbertom Carillom, koji ga je u prvoj rundi rušio dva puta. No, do kraja borbe Mate je njega rušio četiri puta i pobijedio na bodove, a taj meč se i danas smatra jednim od najdramatičnijih mečeva u povijesti svjetskih amaterskih prvenstava.
Da je taj kubanski as imao peh da živi u eri Mate Parlova, potvrda je i finale Olimpijskih igara u Münchenu u kojem ga je Mate pobijedio prekidom u drugoj rundi, nakon tri brojenja.
"Zlatna ljevica" u profesionalce je prešla 1975., a već sljedeće godine postaje prvak Europe te naslov brani triput. U Milanu, 7. siječnja 1978. Parlov je nokautirao Argentinca Miguela Ángela Cuella, kojeg je nokautirao prednjom lijevom za naslov WBC-ova svjetskoga poluteškaškog prvaka. Taj naslov Mate će obraniti protiv Britanca Johna Conteha u Beogradu, na Marakani, ali će ga izgubiti od Amerikanca Marvina Johnsona u sicilijanskoj Marsali.
Nakon te borbe Mate je počeo gubiti i interes za boks pa je njegov poraz u Las Vegasu od Marvina Camela, u borbi za naslov u lakoteškoj (cruiserweight), bio i njegova posljednja borba.
Nakon natjecateljske karijere posvetio se trenerskoj, ali nakratko, ali i ugostiteljstvu, otvorivši kafić u središtu Pule u kojem smo ga i mi svojedobno posjetili. I ostalo nam je u sjećanju da je radije recitirao poeziju Tina Ujevića nego da govori o svojoj neponovljivoj karijeri. A sjećamo se i jednoga bolničkog posjeta u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Zagrebu, gdje se liječio, ali se, na žalost, nije i izliječio od karcinoma pluća.
Kada smo ga jednom prilikom u tom njegovu kafiću, nazvanom "Mate", vidjeli u društvu s Marijanom Benešom, boksačem pjesnikom koji je u djetinjstvu svirao flautu i klavir, bio je to za ovoga vašeg novinara praznik za uši. Razgovarati s takva dva udarača produhovljenih duša bilo je nezaboravno iskustvo.
Inače, za razliku od sportske statue koja je ovog vikenda trebala biti otkrivena u Imotskom, 13 godina nakon Parlovljeve smrti, ispred kafića "Mate" otkrivena je statua boksača koji više izgledao kao pjesnik.
"Željeli smo da bude sportski odjeven, ali su konzervatori to odbili uz obrazloženje da ne može u strugom centru biti odjeven sportski jer narušava staru jezgru grada", objasnio je jednom prilikom Matin sin Matko, koji je oca naslijedio u vođenju kafića.
A poput Parlova, i banjolučki Hrvat Marijan Beneš bio je čovjekoljubac i dobričina, što su, na žalost, mnogi iskorištavali. A zbog zdravstvenih nevolja raspao mu se i život baš poput voljene mu SFRJ.
Da bi se trebao okaniti boksa, rečeno mu je prvi put još sredinom 1970-ih, nakon što je postao amaterski prvak Europe, kada je dobi žuticu. Savjetovao mu je to tada vrlo blizak mu liječnik, no Marijan ga nije poslušao. Štoviše, čak je kradomice napustio bolnicu kako bi otišao nekoj travarici u Počitelj radi narodnog lijeka za žuticu. Umjesto da se oporavlja u kakvim toplicama, on je potajno trčao kako bi što spremniji ponovno ušao u ring.
Forsiranjem profesionalne karijere Beneš si je nastavio ugrožavati zdravlje, a onda mu se dogodio i peh u zeničkoj borbi s Portorikancem Joséom Torresom. Ljubimac domaće publike dobio je toliko snažan udarac u oko da nije mogao otrpjeti bol i mnogi vjeruju da je to bio uzrok nevolja s lijevim okom. Očni tlak toliko mu se povećao da je završio na hitnoj operaciji u Münchenu, no ni nakon toga nije poslušao savjet da se povuče. Štoviše, ne samo da nije prestao boksati nego je u iduće tri godine nastupio u 12 borbi, a potom se u ring vratio nakon punih osam godina stanke i borio se i s 45 godina i tako pečatirao svoju lošu sudbinu.
Početkom rata Beneš je odveden u Vojsku Republike Srpske da kopa rovove, bio je i u izbjegličkom kampu, a potom je ušao u transakcije koje su mu uzdrmale egzistenciju. Pred vihorom rata, kuću vrijednu milijun njemačkih maraka prodao je za samo 150 tisuća DEM. Imao je Beneš u Banjoj Luci i dva kafića, no ostao je bez oba, a tijekom rata mijenjao je, na neviđeno, jednu nekretninu za kuću u Medulinu pa se pokazalo da je devastirana i da su u njoj izbjeglice iz Vukovara.
U svojim 60-ima gubio je pomalo moć govora, a sustigla ga je i Alzheimerova bolest, koja ga je i dokrajčila pa je junak narodnih masa doživio tužan kraj, zaboravljen od svoje Banje Luke u koju se odlučio vratiti iako mu je Hrvatska nudila da ostane živjeti u Lijepoj Našoj.
Poput Beneša još su trojica hrvatskih boksača bili europski prvaci – Ivan Prebeg, Željko Mavrović i Stipe Drviš. Prvi kojem je to pošlo za rukom bio je Zagrepčanin Ivan Prebeg, koji je te 1969., s 36 godina na leđima, ostvario svoj "san ljetne noći". Naslov je osvojio na stadionu na zagrebačkoj Šalati. Ivan je te večeri, u borbi na 15 rundi, na bodove pobijedio 12 godina mlađeg Velšanina Eddieja Avotha. Nažalost, već u prvoj obrani upriličenoj u Milanu Prebeg gubi borbu od Del Pape, a time i naslov.
Ono što je prilično neobično jest to da je Prebeg u profesionalni ring zakoračio tek s 28 godina, i to u Francuskoj, u koju je dospio nakon pečalbarenja u Austriji i Njemačkoj. Nakon završetka karijere držao je automehaničarsku radionicu uz koju je imao i boksačku dvoranu koja je za vrijeme Domovinskog rata služila i kao skladište humanitarne pomoći.
Za razliku od Prebega, Željko Mavrović svoj je europski naslov branio čak sedam puta te je nepobijeđen kročio u ring velikom Lennoxu Lewisu. Bila je to borba za svjetski naslov po WBC organizaciji u kojoj je hrvatski Irokez Englezu pružio puno snažniji otpor nego što se pretpostavljalo da hoće. Štoviše, imao je u sedmoj rundi svjetskog prvaka na konopcima, od čega se ovaj oporavio i zasluženo dobio borbu na bodove.
Nažalost, ako ne računamo njegov ekshibicijski nastup u Klagenfurtu s 52 godine, okršaj s najboljim teškašem tog vremena bio je i posljednja Željkova borba.
"Da sam kojim slučajem pobijedio Lewisa, vjerojatno bih se borio s Evanderom Holyfieldom. No, nisam, a i moje tijelo je krahiralo pa sam tada i okončao karijeru", kazao nam je svojedobno Željko, koji je tijekom svoje karijere najvjerniju pratnju imao u svojoj današnjoj supruzi Jeleni, baš kao što to danas ima Hrgović u supruzi Marineli.
A budući da je riječ o damama vrlo pristala izgleda, nijedna nije mogla izbjeći zanimanje televizijskih kamera koje neumoljivo traže što atraktivnije kadrove u publici.
Poput Šake sa Srednjaka više je puta naslov europskog prvaka (poluteška kategorija) branio i Stipe Drviš. Nakon četiri odbijanja naleta na njegovo kontinentalno prijestolje, poput Mavrovića, i Drviš je dobio priliku boriti se za svjetski naslov, koji je i dohvatio prema WBA verziji. Koristeći svoje duge ekstremitete, zbog kojih je prozvan Spidermanom, visoki Puljanin učinio je to protiv Talijana Silvija Branca.
No, već pri prvoj obrani, održanoj u Perthu, Drviš je bez pojasa WBA organizacije i ostao jer je izgubio od Australca Dannyja Greena. Za tu borbu Stipe nam je nedavno rekao kako ju je odradio samo da bi, kao prvak, nešto zaradio i kako mu je bilo jasno da je okončao karijeru već u trenutku osvajanja svjetskog naslova.
Inače, valja nam se ovdje sjetiti i uspješnih boksačkih olimpijaca koji se u profesionalnom boksu ili nisu okušali (Škaro) ili nisu bili uspješni (Josipović). A to je pomalo i začudno za Josipovića, koji se te 1984. godine iz Los Angelesa vratio kao olimpijski pobjednik.
Malo je nedostajalo da taj rođeni Banjalučanin ni ne nastupi na Olimpijskim igrama jer ga je u njegovoj srednjoj kategoriji pobijedio (nokautirao) Damir Škaro. No, budući da je kategorija više ostala prazna, jer se ozlijedio osvajač jedne svjetske i dviju europskih bronci Pero Tadić, tadašnji izbornik Mate Parlov predložio mu je da nastupa u poluteškoj. Anto je to prihvatio i u kolopletu čudnih okolnosti postao olimpijski pobjednik. Naime, nakon što je Evander Holyfield u polufinalu svog protivnika udario (nokautirao) nakon sudačkog stopa, Novozelanđaninu je, iz medicinskih razloga, bio zabranjen nastup u finalu. Tako se Josipović domogao zlata dijelom zahvaljujući i srpskom (tada jugoslavenskom) sucu Gligoriju Novičiću, koji je bio taj koji je, po slovu pravila, diskvalificirao Holyfielda i boksaču iz svoje zemlje prokrčio put.
Nažalost, bilo je to sve što je osvojio Josipović, koji je 1997. u rodnoj Banjoj Luci preživio teški oružani napad (moglo bi se reći atentat), nakon čega mu je u oporavku od teškog ranjavanja s dva metka pomagao i sam Evander Holyfield.
Nešto slično njegovu uzoru Benešu, i Josipović je bio poslovno izigran; učinio je to njegov menadžer, inače poznati pjevač narodnih pjesama Halid Muslimović. Dotični ga je nagovorio na investiciju od pola milijuna njemačkih maraka u posao s proizvodnjom kazeta i ploča. Suprotno dogovoru da posao rade u Austriji, Muslimović je posao preselio u Prijedor, gdje je ratne 1992. godine biznis propao.
Osam godina poslije, njihov prvi sljedeći susret nije dobro prošao za pjevača. Naime, u kavani u kojoj je ovaj pjevao Josipović ga je izlupao, što je sam i priznao.
I dok je Josipović pred sudom prošao bez kazne, Damir Škaro – nije. Njemu je 2024. godine potvrđena zatvorska kazna od dvije godine i šest mjeseci zbog seksualnog uznemiravanja i pokušaja silovanja djelatnice Auto kluba Siget, čiji je Škaro bio dugogodišnji predsjednik.
Škaro je inače jedini hrvatski boksač koji je nastupio na trima Olimpijskim igrama. U Moskvi (1980.) izgubio je, već u prvom kolu, od Viktora Savčenka iz SSSR-a, koji će biti proglašen najboljim boksačem cijeloga olimpijskog turnira. U Los Angelesu (1984.) je u četvrtfinalu izgubio od domaćina i kasnijeg pobjednika Virgila Hilla. Tek u Seulu (1988.) Škaro se domogao olimpijskog odličja, odnosno bronce.
Netom nakon tih Igara, na vrhuncu snage, Škaro se boksa ostavio i posvetio ugostiteljstvu, a u jednome mandatu bio je i saborski zastupnik s liste HDZ-a. Nažalost, sliku o uzornom sportašu koju je nastojao graditi pokvarila je zatvorska kazna koju je služio.
Zbog onoga što je predstavljao u svoje vrijeme, spomena je vrijedan i Pero Tadić, osvajač jedne svjetske i dviju europskih bronci. Osim toga, Tadić je na Olimpijskim igrama u Atlanti (1996.) bio i trener Stipi Drvišu koji je, mnogi kažu, u četvrtfinalu nezasluženo izgubio od južnokorejskog protivnika Seung-Bae Leeja.
Neka nam ovdje ne zamjere boksači poput Gabrijela Veočića (prvaka Europe u amaterskom boksu) i Marija Šivolije (svjetskog i europskog doprvaka u amaterskom boksu). Neka nam ne zamjere ni Stjepan Božić i Filip Palić, osvajači srebra na Prvenstvu Europe, odnosno Luka Pratljačić i Marko Tomasović (osvajači europske bronce), Branko Šobot, koji se borio za svjetski profesionalni naslov, ili pak medaljašice Sara Beram i Nikolina Ćaćić, jer negdje smo morali podvući crtu. A kriteriju su nam bili i medaljaški olimpijski nastupi.
Uostalom, Veočić i Pratljačić još su itekako aktivni te se ufamo da su njihove najbolje godine tek pred njima. Za nadopunu nekoga budućeg teksta o hrvatskim boksačkim legendama.