Prof. dr. sc. Sunčica Bartoluci, sociologinja sporta s Kineziološkog fakulteta i jedna od vodećih stručnjakinja u području sportskih društvenih znanosti, pričala nam je o fenomenu Hrvatske koja s ponosom nosi epitet sportske nacije, iako većina građana sport prati s kauča. U razgovoru je komentirala i podatke koji pokazuju zabrinjavajuće niske stope bavljenja sportom među djecom te istovremeno rastuću pretilost.
U javnosti volimo ponavljati da smo sportska nacija, da smo iznimno talentirani, a istodobno djeca sve manje sudjeluju u sportu. Gdje je zapravo zapelo, kako smo stigli do toga?
- Zapelo je, nažalost, na svim razinama. Današnje generacije odrastaju u potpuno drugačijem okruženju nego njihovi roditelji – okružene ekranima, tehnologijom i sjedilačkim navikama, a svakodnevica im izgleda bitno drukčije nego prije dvadeset ili trideset godina. Roditelji, pa i oni koji sami nisu bili tjelesno aktivni, uglavnom imaju svijest da je kretanje važno za zdravlje njihove djece. No tu se otvaraju različite situacije i profili roditelja: jedni kroz djecu pokušavaju ostvariti vlastite neostvarene sportske ambicije i žele "novog Luku Modrića", dijete koje će biti uspješno, vidljivo i materijalno situirano, dok drugi djecu upisuju u sport kako bi ih maknuli s ekrana, osigurali im društvo vršnjaka i razvili socijalne vještine. Ni jedan ni drugi pristup sam po sebi nije dovoljan. Svjesni tog problema, u struci se već godinama zalažemo za uvođenje trećeg sata tjelesne i zdravstvene kulture u osnovne škole, i to uz uvjet da taj dodatni sat vode kineziolozi.
Jesu li mediji najviše odgovorni kada govorimo o tome što se u društvu percipira kao važan sport?
- U javnom prostoru uvriježila se podjela na "velike" i "male" sportove: nogomet i dijelom rukomet imaju status velikih, dok brojni olimpijski sportovi, unatoč tradiciji i uspjesima, ostaju gotovo nevidljivi. Jednaki trud ulaže sportaš u umjetničkom klizanju, veslanju ili bilo kojem manje eksponiranom sportu, ali on neće imati jednaku medijsku vidljivost i popularnost kao nogometaš. Imala sam studente paraolimpijce poput Branimira Budetića, koji je osvajao medalje na najvećim svjetskim natjecanjima i Paraolimpijskim igrama, a njihovi kolege nisu ni znali da pokraj sebe imaju vrhunskog sportaša.
Djeca danas ulaze na platforme koje nisu stvarno kontrolirane, a vrlo često ih nitko sustavno ne educira o tome što ondje rade. Djevojčica od deset godina gleda odrasle sportašice, influencerice i druge javne osobe, stvara idole i želi biti poput njih, a da pritom ne razumije sve poruke koje dobiva. Kako to komentirate?
- Kada ste dijete, ne možete filtrirati informacije – pratite ono što vam je privlačno, a algoritmi vam gurnu još više sličnog sadržaja. Zato u okviru kineziološkog obrazovanja, kroz različite komunikacijske predmete, pokušavamo osvijestiti buduće kineziologe da su oni akteri socijalizacije: njihovi sportaši i učenici trebaju naučiti što znači biti u javnom prostoru, što smiju i trebaju objavljivati, kako oblikovati objavu i zašto je važno razmišljati o posljedicama. Ono što napišete s trinaest godina, u trenutku ljutnje na suigrača, može ostati zabilježeno i kasnije vam otežati put, bez obzira na promjenu stava.
Doktorirali ste 2013. s temom: Uloga vrhunskog sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta Republike Hrvatske – usporedba devedesetih i dvijetisućitih. Zanimljivo je da ste u svijet sporta ušli kao potpuna autsajderica, koja je danas jedna od vodećih stručnjakinja sociologije sporta.
- Oduvijek sam znala da je sport dio društva, ali sam se njime bavila isključivo rekreativno. Kao studentica treće godine sociologije i filozofije, 1997. sam došla na Kineziološki fakultet slušati predmet Sociologija sporta kod prof. Zorana Žugića, čovjeka iznimnog znanja, humanista i erudita. Tada sam shvatila da sociologija o sportu govori puno šire nego što smo naučeni
Gdje se vi osobno smještate u tom svijetu sporta kad niste na fakultetu?
- Volim ići na koncerte i u kazalište, redovito vježbam, a joga je važan dio mog identiteta.
Hahahahah