Spin o crnim kronikama

Novinari, pa i oni iz crnih kronika, nasjeli su na spin kako nova odredba o tajnosti istrage od 1. siječnja nameće pitanje opstojnosti crnih kronika. Na to se u Globusu s osvrtom pod naslovom “Zakon o tajnosti istrage ne ukida crnu kroniku” nadovezao prof. dr. sc. Petar Veić zaključujući: “Teško se oteti dojmu da je fama o ‘ukidanju crne kronike’ posljedica neznanja, ili nerazumijevanja, a možda nečeg trećeg”.

Prof. Veić piše kako se ništa nije promijenilo i da se ne uvodi cenzura, nego, štoviše, potiče razvoj istinskog istraživačkog novinarstva. Samo što se ne može izvještavati o radnjama u istrazi jer to “nema smisla”.

Uistinu je poticajno istraživati o događaju o kojem vam svi akteri – pod prijetnjom zatvora – ništa ne smiju reći. Iako i te kako ima smisla izvještavati o istražnim spletkama, propustima, neznanjima, zakulisnim igrama, državnim zavjerama..., naravno da je bitna novina da se o tim nepredvidivim manipulacijama u istrazi mora šutjeti.

Dakle, riječ je o funkcioniranju pravne države i žalosno je da to nije prepoznato ni u stručnoj javnosti! A potpuno je nevažno i promašeno odredbe o tajnosti istrage dovoditi u vezu s funkcioniranjem crnih kronika, jer te rubrike same po sebi ne mogu biti bitnije od društvenog interesa borbe protiv kriminala. Ako bi to podiglo učinkovitost pravne države – ukinimo ih.

Ali, notoran je obrnuti uzročno-posljedični niz i kao što je za svaki segment društvenog života nužna kontrola javnosti, nužna je i u pravosuđu, posebice ovakvom kao što je naše.

Čak i u slučaju najcrnje verzije tumačenja dosega novih odredaba to ne bi ukinulo crne kronike. Nastala bi samo crna rupa u izvještavanju, odnosno mediji bi iscrpno o događaju izvještavali s vremenskim odmakom, kad slučaj dođe u fazu optuženja ili sudske rasprave.

No, više nego dvojbena je teza da se odredbe o čuvanju tajnosti istrage odnose i na novinare jer zakon kaže da su sve osobe dužne kao tajnu čuvati činjenice i podatke “koje su tom prilikom doznale”, pri čemu se misli na istragu, te da će “tijelo koje poduzima radnju” sve osobe upozoriti da je odavanje tajne kazneno djelo.

Prema tome, upitno je može li se ta odredba odnositi i na osobe koje za tajnu nisu doznale u istrazi te koje “tijelo” nije upozorilo na obvezu čuvanja tajne.

Da je zakonodavac mislio baš na sve osobe, pa i na novinare, onda bi to tako i formulirao. Kad bi se pak pitijevska odredba odnosila i na novinare, kako bismo zabranu objavljivanja bilo čega iz istrage drugačije nazvali nego – cenzurom! U svakom slučaju, kakva korist od navodne slobode izvještavanja kad svim akterima događaja, pa prema tome i istrage, prijeti zatvor ako bilo što kažu – i to bez izuzetka, čak i po okončanju istrage.

Zatvorske kazne prijete čak i kad postoji nedvojbeni društveni interes da se tajna objavi, ili čak i u slučaju kad to nikomu ne šteti, a osumnjičenik ili žrtva imali bi satisfakciju. Zašto, ako se sloboda govora i medija kao ustavne kategorije mogu ograničavati samo iznimno?