Spadalo važnije od gimnazije

Kad se televizijski dnevnik približio kraju, došla je na red i kultura. Pustili su dva priloga. Jedan je bio o gostovanju nekoga francuskog pisca u Zagrebu. Drugi je bio o obljetnici sušačke gimnazije. Tko zna gledati, u tim je prilozima mogao sve razabrati.

Jer, najprije smo vidjeli pisca kako izvodi bijesne gliste u nekom ugostiteljskom objektu: pleše, pjeva, lupeta gluposti i paradira sa ženskim rubljem na glavi. To je trajalo valjda i dvije minute. Onda smo vidjeli nekoliko kadrova stare zgrade sušačke gimnazije, vidjeli smo neke ljude kako sjede i slušaju govor, i to je bilo otprilike sve. Trajalo je u vrh glave dvadeset sekunda.
A pri tome, onaj pisac je loš, i za koju godinu bit će s pravom zaboravljen. Pročitao sam jednu njegovu knjigu, a drugu ne bih ni da me kolju. S druge strane, sušačka je gimnazija jedno od najvažnijih naših žarišta kulture, a da se i ne govori o tome tko ju je sve pohađao i što je značila u vrijeme kad je granica bila na Rječini.

Posvećeno je, dakle, mnogo pažnje onom francuskom spadalu, a malo jednoj važnoj hrvatskoj instituciji. Ja bih rekao da to svjedoči o tri tipično naše pojave.
Prvo, uvijek je važnije ono što je strano nego ono što je domaće. Ako stranci za nešto tvrde da je važno – bez obzira koji ih razlozi na to nukaju – mi ćemo to bez pogovora prihvatiti, pa čak i onda kad ima stvari koje su za nas ne samo presudnije, nego su i vrednije od stranih.

Drugo, važna je suvremenost, a ne povijest. Povijest zapravo i ne postoji, mi se na nju i ne osvrćemo, niti što o njoj znamo, budući da smo odviše zaokupljeni onim što je dnevno i efemerno. Jer, jedino u to se koliko-toliko razumijemo.

Treće, važna je moda, a ne rad. Jer, onaj pisac nesumnjivo je proizvod mode, s njom je došao, a s njom će i otići, pa nije ni čudo što se okušao i kao maneken. Sušačka gimnazija je, nasuprot tome, plod ustrajnog rada cijelih generacija vrijednih ljudi.
Da bi se nešto znalo o tome francuskom piscu, dovoljno je zaviriti u novine, a da bi se nešto znalo o sušačkoj gimnaziji treba čitati knjige.

Kao što se vidi, tim dvama televizijskim prilozima i njihovim međusobnim odnosom uobličen je cijeli jedan sustav vrijednosti. U tom sustavu povodljivost, površnost i nerad odnose prevagu nad postojanošću, ozbiljnošću i radom. I sad se postavlja pitanje: jesu li ti prilozi simptom ili su sredstvo? Je li, drugim riječima, taj naopaki sustav vrijednosti u nas već na snazi, ili ga netko uz pomoć televizije nastoji uvesti?

Svjestan sam da prvi odgovor vodi u katastrofizam i paniku, a drugi u teoriju urote i paranoju. No, bojim se da su to jedine dvije mogućnosti koje pred nama danas stoje.