Bio je čovjek koji je oko sebe širio optimizam, vječni "zlatni dečko" hrvatske estrade čiji je baršunasti glas bio zvučna kulisa odrastanja generacija. Zato je vijest o smrti Ivice Šerfezija, 29. svibnja 2004., odjeknula kao grom iz vedra neba. Dok je javnost sa strepnjom pratila zdravstveno stanje drugih glazbenika, ostalo je posve nepoznato da jedan od najvećih broji posljednje mjesece života. Šerfezi se s opakim rakom želuca borio u tišini, skrivajući bolest od svih osim najužeg kruga obitelji. Do posljednjeg je trenutka bio borac, a njegova je jedina želja bila da ga publika pamti isključivo po glazbi i osmijehu. Preminuo je na rođendan svoje supruge, a posljednji je koncert održao u Dubrovniku samo osam dana prije smrti, čime je zaokružio karijeru definiranu nevjerojatnim profesionalizmom.
No, povijesno značenje Ivice Šerfezija nadilazi priču o omiljenom pjevaču. On je bio tiha revolucija na domaćoj sceni. U eri kada su dominirali pjevači koji su slijedili starinski način interpretacije, opterećen dokazivanjem vokalnog raspona, Šerfezi je donio nešto posve novo. Shvatio je da zabavna pjesma nije operna arija, već spoj glazbe i teksta gdje su ključni sugestivnost i emocija, a ne puko paradiranje oktavama. Njegov pristup, obilježen prirodnošću i aranžmanskom suzdržanošću, bio je moderan senzibilitet upakiran u lik naočitog mladića prodornih plavih očiju. Bio je prva prava pop-zvijezda u suvremenom smislu: spoj glasovne kompetentnosti, fizičke privlačnosti i šoumenskog dara, mekani zagrebački dečko iz susjedstva koji je postao pojam za uspjeh.
Taj dečko iz susjedstva odrastao je u skromnim uvjetima u Filipovićevoj ulici, uz samohranu majku Vjekoslavu i dvije starije sestre. Majčina uzrečica "manje mašte, više kruha" usadila mu je radnu etiku koja ga je pratila cijeli život. Djetinjstvo je, unatoč siromaštvu, pamtio po igrama u Maksimiru, pecanju i sanjkanju, gdje se i rodila njegova golema ljubav prema sportu. Ta veza sa Zagrebom ostala je neraskidiva. "Strepim za svoj Zagreb, nije mi svejedno kako će se zvati Dinamo, jesu li ulice čiste i tko je gradonačelnik", govorio je devedesetih. Vatreno je navijao za "plave" i otvoreno se protivio promjeni imena kluba u Croatia, smatrajući da se tradicija i simbol hrvatstva ne smiju gušiti.
Ipak, iznad glazbe i sporta postojala je jedna ljubav koja je definirala njegov život - ona prema supruzi Božici. Upoznali su se dok je on kao 19-godišnjak zarađivao za džeparac bojeći ogradu teniskog terena na Šalati, a ona, tek 16-godišnjakinja, već bila teniska prvakinja Jugoslavije. Bila je to tinejdžerska ljubav koja je potrajala 42 godine skladnog braka. "Nikad se nismo posvađali, ama baš nikad", otkrila je Božica godinama nakon njegove smrti. "Kad bi se osjetila napetost, jedno od nas bi popustilo. S njim se nije ni moglo svađati. Svi su ga voljeli". Ta dobrota i nježnost prelijevale su se i na odnos s kćerima, Sanjom i Ana-Mari, te četvero unučadi koje je obožavao. Učio ih je skromnosti i da su svi ljudi jednako vrijedni, bez obzira na status. Pokoravanje svijeta i profesionalizam bez premca
Šerfezijeva popularnost prelazila je granice Jugoslavije, a status ikone stekao je u zemljama tadašnjeg Istočnog bloka. U Sovjetskom Savezu bio je megazvijezda, održavši preko 150 koncerata, a njegov singl našao se na ljestvici najprodavanijih. Sličan uspjeh doživio je i u Istočnoj Njemačkoj, gdje je s Ljupkom Dimitrovskom činio omiljeni glazbeni par. Kolege ga pamte kao velikog džentlmena i profesionalca, a anegdote s turneja svjedoče o njegovoj duhovitosti. Na gala-koncertu u Dresdenu šokirao je organizatore prekinuvši nastup kako bi na pozornicu pozvao sve vatrogasce, redare i garderobijere da s njim pjevaju dječje pjesme, pretvorivši kruti događaj u opće slavlje.
Svestranost je bila njegovo drugo ime. Prije nego što je mikrofon postao njegov zaštitni znak, sanjao je o karijeri nogometaša u voljenom Dinamu, no sputale su ga ozljede. Strast je preusmjerio na tenis, gdje je dogurao do trećeg seniora Hrvatske, a u Njemačkoj je neko vrijeme radio i kao teniski trener. Njegov vječni rival na terenu bio je kolega pjevač Miro Ungar. Unatoč slavi, ostao je prizemljen, pjevajući, kako je sam rekao, za "susjeda mesara ili radnika iz treće smjene". Tijekom Domovinskog rata odmah se priključio Croatian Music Aidu, slao kamione s hranom i pjevao na humanitarnim koncertima. Njegov odlazak ostavio je prazninu, ali i nasljeđe glazbenika koji je pjevao sa srcem i gospodina kojeg se pamti po dobroti.
Legenda!