U najveću promjenu koju je nalet koronavirusa i izbjegavanje fizičkog kontakta donio, uvjerili smo se svi, temeljito mijenjanjući životne navike. I egzistencijalne, a to vidimo na svakodnevnom funkcioniranju mnogih sektora društva po čitavom svijetu. Da ne spominjemo "vitalne" funkcije gospodarstava koje svi spominju, umjetnost je nahebala možda najviše, a malo tko ju spominje. Jer je upravo fizički kontakt ono što u umjetničkim djelatnostima predstavlja "izmjenu", kolanje informacija i mišljenja, svejedno da li u galerijama na izložbama, na koncertima, kazališnim predstavama ili književnim tribinama. A kad ta epidemiološka situacija postaje nešto bolja krenulo se s relaksiranjem mjera, kako bi se išlo prema novoj normali, jer je "staru" teško očekivati u dogledno vrijeme.
I tu dolazimo do domaćih bendova, pjevača i svirača koji su svima dobri kad treba skupljati novce na humanitarkama i dočekivati sportaše, a sad im je bolje da sakupljaju prvu pomoć sami za sebe. Jer, kako ćemo im reći hvala, ne samo publika koja ne može na koncert, nego i država? Pri prvom spomenu relaksiranja mjera i početka popuštanja izolacije, glavna poruka bila je; može, #samopomalo, ali glazba uživo i dalje ostaje zabranjena. Kao da se radi o najvećoj kugi i koleri, samo su glazbenici apostrofirani, pored svih pekara, frizera, električara, vozača tramvaja, knjižičara i ostalih, kao oni kojima je eksplicitno, do daljnjega, zabranjeno djelovanje uživo, poput čitanja knjiga u Fahrenheitu 451.
Zapravo im je zabranjeno zarađivanje za život, čitavoj jednoj kreativnoj industriji bez koje ne bi mogle ni domaće televizije ni radijske stanice. Netko bi pomislio da u nekom lokalu možda može svirati neki novi Ibrica Jusić, sam na gitari, na dovoljnoj socijalnoj distanci? I bez psa? Možda bi se ipak moglo malo olabaviti mjere i za takve, ili tročlane postave koje bi zasvirale u nekom kutu možebitne terase, da navrati koji gost više? Jer, kakva je u fizičkom smislu razlika između vjerskih okupljanja, koja su dozvoljena od 2. svibnja, na kojima isto imate publiku i "bend" s vođom/svećenikom na oltaru, i neke svirke na rivi, trgu ili terasi lokala koja je barem na otvorenom prostoru? Štoviše, ako se poštuje želja vjernika u sekularnoj državi, zašto se ne bi poštovale kulturne želje i potrebe publike u kulturnoj državi?
Recimo, zašto se u Tvornici kulture ne bi moglo pustiti 400 ljudi u dvoranu koja prima 2300 posjetilaca, to bi bila sasvim dobra mjera socijalne distance, bilo bi "rijeđe" nego u crkvama. Ili u nekom malom klubu organizirati svirku za 50 posjetitelja, jer ih ionako nema više na koncertima alternativne glazbe. Ali ne, s jasnim "stoj" svim programima sa svirkom uživo, u popuštanju mjera samo su glazbenici ostavljeni sami ko pas, onako kako to nije niti pas Ibrice Jusića.
Kako se uplesti u dnevno političke teme i izgubiti glazbeno kritičarski kredibilitet (pod uvjetom da si ga imao)? Pisati kao Horvat. Kako ga ne izgubiti (pod uvjetom da si ga imao)? Legitimno se boriti za koncerte, ali se pritom maknuti od onih koji ti svjetonazorski smetaju i koji ionako nemaju veze s temom. Još jedan loš tekst.