Sunčica Findak: Veliki san mi je bio da postanem glumica

Za sve su kriva djetinjstva naša, jednom davno napisala je Vesna Parun, a taj stih kao da je u punom sjaju došao do izražaja u odabiru životne profesije dugogodišnje novinarke i današnje HTV-ove urednice redakcije za školstvo i znanost Sunčice Findak.

– Odrasla sam kao kći jedinica dvoje prosvjetnih radnika. Otac Vladimir i majka Katarina predavali su tjelesni odgoj u gimaniziji, prvo u Kutini gdje sam rođena, pa onda u Zagrebu. Stanovali smo u prosvjetnim stanovima u sklopu kutinske gimnazije, kao dijete tumarala sam njezinim hodnicima, napamet sam znala svaki kutak. Ima jedna mala anegdota vezana uz početak mog obrazovanja. Naime, kad sam imala četiri godine, svaki dan sam nestajala u isto vrijeme na 45 minuta. Nitko nije znao gdje sam sve dok me jednog dana nisu našli na satu matematike kako u zadnjoj klupi črčkam nešto u svoj blokić. Nisam znala ni slova ni brojke, ali taj sat matematike jako me privlačio. Tko bi rekao, jer poslije sam iz matematike imala dvojku – kroz smijeh će 50-godišnja magistrica pedagogije koja je kao 18-godišnjakinja sanjala o sasvim drugom životnom pozivu - glumi. I u svom je naumu bila jako uporna.

– Silno, silno sam željela postati glumica. Roditelji su se jako protivili, no ja sam bila neumoljiva. Devet sam puta išla na prijemni i svih devet puta nisam uspjela. Pripremali su me glumci poput Bobija Marottija, i to za uloge Ifigenije i Glorije, no trud nije urodio plodom. I danas mi je pomalo žao što nisam ispunila taj svoj veliki san – iskreno će Sunčica, koja je na radost roditelja diplomirala pedagogiju.

– Majka je bila stroga, kod nje se uvijek morao znati red. Jedina sam od svih u srednjoj morala u jedanaest sati biti kod kuće. Otac je bio puno blaži, uvijek je imao sluha za moje želje i planove. Doduše, s mnogim se mojim potezima nije slagao, no pokušavao me razumjeti i biti mi podrška. Znao bi mi reći: “Racio, Sunčice, racio je najvažniji u životu”, no mene je uvijek vodilo srce. Ma koliko htjela da razum prevlada – priznaje. Veliku ulogu u životu uspješne HTV-ove novinarke odigrali su i njezini prijatelji. Jedan od njih spasio joj je, kaže, život.

– Moje najveće prijateljstvo datira od petog razreda osnovne škole. Mirela i ja sve smo prošle zajedno, od prvih zaljubljivanja do prvog razočaranja. Zajedno smo preko ljeta čuvale djecu na moru, preko zime na Kranjskoj gori klince učile skijati. Sav džeparac koje smo zaradile trošile smo u Trstu. A hodale smo samo s dečkima koji su međusobno bili prijatelji. Druga osoba s kojom me veže predivan i iskren odnos jest moj kolega i prijatelj Željko Korpar. Uz svoju danas bivšu suprugu Kolumbinu pomogao mi je u najtežim i najbolnijim životnim trenucima. Spasio mi je život. Iako on danas živi u Bruxellesu, čujemo se svaki drugi dan – otkriva Sunčica. Prijateljstvo koje traje već dvadeset godina počelo je u Zagrebačkoj panorami.

– Moj prvi novinarski prilog za Panoramu bila je prehrana u dječjim vrtićima. Prije toga radila sam u školskim novinama, naučila sam biti opširna u tekstovima pa je Željko moj prvi zadatak komentirao: “Draga, ti tu imaš materijala za cjelovečernju emisiju, a ne za minutu i pol priloga” – prisjeća se Sunčica koja je u novinarskim počecima nekoliko puta gledala smrti u oči. Šest mjeseci izvještavala je s ratišta, a te po život opasne situacije samo su još više produbile prijateljstvo sa Željkom.

– Nikad neću zaboraviti te dane. Jednom su nam ispred naših očiju digli auto u zrak, drugi put smo ležeći u travi izbjegli metke namijenjene nama. Bilo je strašnih situacija, no svi su ratni reporteri s HTV-a prošli sličnu kalvariju – objašnjava današnja urednica emisije “Index” koja je cijeli svoj radni vijek kao novinarka specijalizirana za školstvo radila u Informativnom programu HTV-a. Iako je na poslu kreativnošću i željom da nešto promijeni i unaprijedi nerijetko nizala uspjehe, svojim najvećim životnim postignućem smatra 20-godišnju Katarinu. Kćer jedinicu dobila je u braku sa 13 godina starijim novinarom Ivom Žigićem za kojeg se udala 1992.

– Ivo me privukao dobrotom, bio je uistinu dobar čovjek. I kad smo se rastali deset godina poslije ostali smo pravi prijatelji, njemu sam se uvijek mogla obratiti, potražiti savjet ili utjehu. Još se nisam oporavila od šoka kako je 2005. iznenada preminuo od infarkta. Njegova i majčina smrt prije dvije godine rane su koje zaista teško zacjeljuju. Zahvaljujući Katarini sve sam svoje bitke prebrodila, ona je moje svjetlo. Stroga sam, ali prije svega brižna mama. Ponekad nad njom strepim poput kakvog jastreba, no ne mogu si pomoći. Studira kroatistiku, voli umjetnost, strani jezici joj odlično idu. Priželjkivala sam petero djece, no na kraju je ispalo da su se sva moja očekivanja i želje ispunile u njoj jednoj jedinoj.