Pored Nirvane i Amy Winehouse, čije sam predzadnje i posljednje koncerte gledao u Ljubljani i Beogradu prije njihovog skorašnjeg kraja, nadomak rock delirija bio sam kad je pred petnaestak godina u sedam navečer otkazan koncert grupe Babyshambles u Münchenu, a mi poljubili vrata dvorane Zenith, neposredno nakon što smo doputovali iz Zagreba. Pete Doherty, vođa The Libertines i Babyshambles, svojim opasnim životnim stilom bio je na rubu i često poklonicima priuštio ovakva iznenađenja, ali sada je "novi čovjek" i 5. svibnja dolazi na koncert u zagrebačku Tvornicu kulture u sklopu turneje zadnjeg, prošlogodišnjeg albuma "Felt Better Alive".
Prve Early Bird ulaznice odmah su rasprodane, u samo jednom danu, što znači da kod nas ima dovoljno ljudi koji shvaćaju ulogu Petea Dohertyja u britanskoj glazbi, pa bi njegov koncert u Tvornici mnogima mogao biti fešta poput one kad je tamo stigao Noel Gallagher iz Oasis. Vrišteći nihilizam Petea Dohertyja u vrijeme grupa The Libertines i Babyshambles bio je jedna od popularnijih priča u rock tisku, jer je Doherty bio pogonjen ekscesima koji su se mogli mjeriti s klasičnim primjerima samouništavanja iz rock povijesti. Albumi Libertinesa uvjerljivo su zahvatili pravu rock'n'roll sapunicu, čak i dramu temeljenu na ovisnostima svih vrsta i pričama o odnosima dvojca Carl Barat-Pete Doherty. Moć ovakvog borbenog rocka nije bila upitna početkom dvijetisućitih, čak niti kada je bila šarmantno razlohana opasnim životnim stilom.
Stare optužbe o "nemoralu" dočekivale su svaku novu generaciju rock glazbenika sklonih ekscesima, a bilo ih je uvijek; od Sida Viciousa iz Sex Pistolsa, do Dohertyja koji uskoro dolazi u Zagreb kao "drugi čovjek". Pete Doherty preživio je do danas, iako je bio još jedan od onih iz svijeta rocka sklonih životnom stilu na rubu. O domaćim ekscesima s tamne strane nećemo ovom prilikom, ali u kratkim crtama mogli bismo za usporedbu navesti da je pozicija Petea Dohertyja na britanskoj sceni bila otprilike nalik onoj koju je imao Shane McGowan, a kod nas Marijan Ban i Davorin Bogović nekada, a Goran Bare još i danas. Kad sam radio intervju s Mickom Jonesom iz The Clash prilikom njegovog dolaska u Zagreb 2010., također u Tvornicu kulture, pitao sam ga da li smatra da su upravo The Libertines i Pete Doherty preuzeli mnoge smjernice od The Clash? Mick Jones snimao je s njima i s Billom Priceom, tonskim inženjerom koji je u prošlosti radio i s The Clash, a na spomenuto pitanje odgovorio mi je; "Producirao sam prva dva albuma Libertinesa i prvi album Babyshamblesa, iduće grupe Petea Dohertyja. To je moja trilogija 'Ratovi zvijezda'."
Kao nastavak tih povijesnih uspjeha, zvuk Libertinesa i Babyshamblesa punk zaostavštinu sedamdesetih uporno je gurao kao osnovno polazište. Uz spomenutu činjenicu da je producent albuma bio Mick Jones iz The Clash, dok je snimateljski posao odradio majstor zvuka Bill Price, među ostalima poznat i po radu sa The Who i Petom Townshendom, bilo je jasno da je Pete Doherty s Libertinesima i Babyshambles "pucao" na odavno ispražnjeno mjesto britanskih rock-predvodnika nove generacije.
Londonski boem, romantik i jedan od najupečatljivijih autora britanske indie scene, Peter Doherty premijerno stiže u Tvornicu kulture u sklopu europske turneje "From the Baltic to the Bosphorus". S obzirom na mnoge njegove samostalne i grupne projekte, ne znam da li dolazi samostalno ili uz prateći sastav, ali u bilo kojem slučaju bit će to zanimljiva večer za sladokusce buntovnog rocka. Na pozornici Doherty balansira između nježnih balada, spontanih improvizacija i sirove rock energije, glas mu nosi tragove svih padova i povrataka, pa će koncert u Tvornici kulture biti prilika da se u klupskom prostoru doživi puni raspon njegove poetike, od tihih, intimnih trenutaka do zaraznih refrena namijenjenih zbornom pjevanju publike u dvorani.
U press materijalima kaže se da je Dohertyjev umjetnički put, isprepleten krhkim baladama, sirovim rock'n'rollom i životom na rubu (više doslovce nego metafora), odavno upisan u poglavlje pop-kulturne povijesti 21. stoljeća. Ima on to nešto u sebi što svatko želi osjetiti iz neposredne blizine i uvjeriti se iz prve ruke o kakvoj se jedinstvenoj pojavi radi. Ovo jamačno neće biti jedan od onih koncerata koji se samo odslušaju uz pivo.
Doherty je široj publici postao poznat početkom dvijetisućitih kao suosnivač i frontmen The Libertinesa, benda koji je britansku rock scenu prodrmao sirovom energijom i snažnom poetikom. Nakon globalnog uspjeha Libertinesa pokreće Babyshambles i zapečaćuje status jednog od najintrigantnijih britanskih autora svoje generacije. Njegov autorski rukopis nastaje na spoju punk naslijeđa, romantične poezije i urbane svakodnevice kakvu, uz London, još rijetko koji grad može pružiti. Njegove pjesme često djeluju poput uglazbljenog dnevnika, pa se publika vrlo lako identificira, a zatim i na neki način "solidarizira" s onim što čuje.
Dio njegove osobnosti oblikovan je londonskim ulicama, ali i nogometnom kulturom. Doherty je strastveni navijač Queens Park Rangersa (QPR), do te mjere da često nastupa i u njihovim dresovima, a nekad je čak uređivao i prodavao njihov fanzin. Nešto od tog nogometno-navijačkog mentaliteta prenio je i u svoju glazbu, jer, kako i sam kaže, "nogomet je život", a u zapadnom Londonu pogotovo. O Dohertyjevu životu, obilježenom osobnim borbama i turbulentnim razdobljima, moglo se čitati u tabloidima i tinejdžerskim magazinima, ali svemu unatoč, kreativnost mu nikada nije previše patila.
Posljednjih godina život dijeli između Velike Britanije i Francuske, gdje nastavlja pisati, snimati i nastupati. Njegov osobni i umjetnički put dokumentiran je i u filmu "Stranger in My Own Skin" iz 2023., koji daje rijedak i iskren uvid u njegov svijet iza kojeg stoji Katia de Vidas, s kojom se oženio dvije godine ranije.
Posljednje godine života i rada Dohertyja obilježene su zrelošću i smirivanjem burnog načina života. Nakon desetljeća provedenih u središtu medijske pozornosti, Doherty je u novijem razdoblju pronašao stabilniji ritam života, preselivši se u Francusku, gdje se posvetio obitelji, umjetnosti i glazbi. Godine provedene u francuskoj Normandiji donijele su mu odmak od kaotične londonske scene koja je obilježila rane dvijetisućite, naime, oženio se, postao otac te otvoreno govorio o želji da živi zdravije i smirenije. Iako su ga zdravstveni problemi, uključujući komplikacije povezane s dugogodišnjim riskantnim načinom života, povremeno usporavali, Doherty je i ostao aktivan na glazbenoj sceni. Njegovi nastupi postali su intimniji, često su akustični, a publika ih doživljava kao ogoljen prikaz umjetnika pod svjetlima reflektora koji na njima reflektira vlastitu prošlost.
Doherty je posljednjih godina pokazao izlazak izvan zabrana garažnog rocka s kojim je stekao slavu. Uz rad s obnovljenim Libertinesima nastavio je objavljivati solo materijale i surađivati s raznim europskim glazbenicima. Album "Peter Doherty & The Puta Madres" iz 2019. godine označio je prijelaz prema melodičnijem, introspektivnom zvuku, dok su kasniji projekti pokazali njegov interes za francusku šansonu, folk i poetične tekstove.
Primijetilo se da su mu tekstovi postali refleksivniji, s manje autodestruktivnog romantizma, a s više promišljanja o vremenu, obitelji i prolaznosti. Usporedno s glazbom Doherty se intenzivnije posvetio likovnoj umjetnosti i poeziji. Njegove izložbe, koje kombiniraju crteže, kolaže i tekstualne zapise, poručivale su o potrebi za izražavanjem izvan okvira rock scene, pa u intervjuima često ističe kako ga upravo umjetnost održava mentalno stabilnim i pruža mu novu životnu svrhu. Povremene turneje s The Libertines podsjećaju publiku na njegov karizmatičan "prošli život", a susreti s dugogodišnjim suradnikom Carlom Barâtom često se tumače kao simbol zatvaranja kruga, od burnog prijateljstva i sukoba do profesionalnog pomirenja i zajedničkog suživota. Ukratko, Pete Dohertyju jedan je od onih glazbenika koji je, makar se često činilo suprotno, preživio vlastite demone i koji, iako nosi tragove prošlosti, nastupa s dozom samosvijesti i zahvalnosti.
Od simbola britanskog rock-kaosa postao je introspektivni kantautor i multimedijalni umjetnik. Njegova priča u tom razdoblju nije samo nastavak glazbene karijere, već i osobna kronika sazrijevanja, svjedočanstvo o mogućnosti promjene, opstanka i ponovnog pronalaska inspiracije u drugim uvjetima, a zamalo i u "drugom životu" koji će predstaviti na koncertu u Tvornici.