Neke se koncertne večeri pamte po velikom spektaklu, neke po energiji publike, a neke jednostavno po osjećaju da ste upravo gledali bend na vrhuncu svojih mogućnosti. Nastup Wilca na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku bio je upravo takav koncert – večer u kojoj se vrhunsko autorstvo, nevjerojatna sviračka preciznost i potpuno opuštena komunikacija s publikom spojila u jednu od najboljih završnica koncertnog ljeta na šibenskoj tvrđavi.
Deset godina nakon posljednjeg hrvatskog nastupa, Wilco su se vratili pred domaću publiku i već od prvih taktova bilo je jasno zašto ih se desetljećima smatra jednim od najvažnijih američkih rock bendova. Jeff Tweedy, John Stirratt, Glenn Kotche, Pat Sansone, Nels Cline i Mikael Jorgensen na pozornici nisu djelovali kao bend koji pokušava dokazati koliko vrijedi. Naprotiv, svirali su kao glazbenici koji su odavno pronašli vlastiti jezik i sada ga samo trebaju pustiti da govori.
Koncert je otvoren s „Art of Almost“, nakon čega su se redali „Handshake Drugs“, „If I Ever Was a Child“ i „Via Chicago“. Upravo je potonja bila jedan od prvih velikih trenutaka večeri. Wilco su pjesmu izveli s onom kombinacijom melankolije i kontroliranog kaosa koja je obilježila njihov najbolji rad, dok je šibenska tvrđava dodatno pojačala osjećaj intimnosti usred velikog koncerta.
A ako je „Via Chicago“ pokazala koliko Wilco mogu biti emotivni, „Impossible Germany“ bila je demonstracija njihove sviračke moći. Pjesma je prerasla u jedan od vrhunaca večeri, a Nels Cline još je jednom pokazao zašto se njegovo ime nalazi među najcjenjenijim gitarističkim imenima suvremene rock glazbe. Njegova gitara nije bila tek ukras pjesmama, bila je zaseban lik unutar benda, sposobna u nekoliko minuta prijeći put od gotovo nečujnih tonova do eksplozije buke.
U tome je zapravo bila najveća snaga cijelog koncerta. Wilco nisu ponudili nostalgično prepričavanje vlastite karijere, nego živu, dinamičnu verziju svojih pjesama. U setlisti su se susreli materijali iz različitih faza benda, od „I Am Trying to Break Your Heart“ i „California Stars“ do „Hummingbird“, „Jesus, Etc.“, „Walken“ i „Kingpin“.
Posebno je impresivno bilo gledati kako šest glazbenika funkcionira kao savršeno uigran organizam. Tweedy je istodobno djelovao nenametljivo i autoritativno, dok je ostatak benda svakoj pjesmi davao dodatni sloj. Glenn Kotche na bubnjevima, John Stirratt na basu, Pat Sansone i Mikael Jorgensen te, naravno, Cline stvarali su zvuk koji je u jednom trenutku mogao biti nježan i gotovo akustičan, a već nekoliko minuta kasnije pretvoriti se u zid gitarske buke.
Publika na Tvrđavi sv. Mihovila dobila je tako ono najbolje što Wilco mogu ponuditi uživo: pjesme koje poznajemo, ali izvedene na način koji ih ponovno čini uzbudljivima. Nije bilo potrebe za velikim scenskim trikovima. Sve se događalo između šest glazbenika i njihovih instrumenata.
Nakon „Kingpina“ uslijedio je bis, kojim su Wilco zaključili večer kroz „I'm the Man Who Loves You“, „Spiders (Kidsmoke)“ i „I Got You (At the End of the Century)“.
Bio je to koncert koji je na najbolji mogući način pokazao zašto Tvrđava sv. Mihovila posljednjih godina nije samo atraktivna povijesna lokacija nego i jedna od najvažnijih koncertnih pozornica u ovom dijelu Europe. Ovogodišnja sezona na tvrđavi ponudila je niz velikih međunarodnih i domaćih imena, a Wilco su joj na samom kraju dodali upravo ono što je za ovakvu pozornicu možda i najvažnije – koncert o kojem će se još dugo pričati.
Ako je trebalo pronaći bend koji će staviti točku na jedno od najboljih koncertnih ljeta koje je Šibenik dosad imao, teško je zamisliti bolji izbor od Wilca. Na Tvrđavi sv. Mihovila nisu samo odsvirali još jedan koncert, pokazali su kako izgleda kada vrhunski bend nakon više od tri desetljeća karijere i dalje zvuči svježe, opasno i potpuno svoje.