U svijetu radija, gdje autentičnost i prepoznatljiv glas čine razliku između dobre i nezaboravne emisije, "Aftershock" na Yammat FM već godinama gradi svoju vjernu publiku. Emisija koju uređuje i oblikuje Silvija Šeparović postala je sinonim za promišljen glazbeni izbor, urbanu kulturu i razgovore o kojima se priča danima nakon emisije. Upravo je zato ove godine stiglo i veliko priznanje - nominacija za Večernjakovu ružu u kategoriji Radijska emisija godine.
Kako ste doživjeli vijest da je "Aftershock" nominiran za Večernjakovu ružu?
Iako potpuno uvjerenu u to što ta emisija jest i koliko je slušana, nominacija me ipak iznenadila. I to je već ustvari mala velika pobjeda jer riječ je o političkoj i izrazito političnoj emisiji, a u konkurenciji je i za sve nježne uši ove zemlje koje možda i ne žele slušati o politici. A evo, ipak slušaju.
Za one koji možda još nisu redoviti slušatelji, kako biste opisali "Aftershock" u nekoliko rečenica?
Sadržajno britak, humorističan, brz, direktan, produkcijski izglancan, a ustvari zvučna slika političke i društvene stvarnosti. Naravno mojim novinarskim očima. Odraz je to onoga što mislim o politici i onima koji se njome bave, a smatram da je to vrlo odgovoran, važan posao, njime političari služe građanima i njihovim potrebama i pravima. Mislim da se, a to "Aftershock" odražava, politici treba glasno smijati, nikad vjerovati bez provjera činjenica i nikad je slijediti.
Koja je osnovna ideja vodilja emisije i kako se rodila?
Nije nepoznato da oduvijek profesionalno kroničarski pratim što se događa u Hrvatskoj i šire na političkoj I društvenoj sceni. Kako tome pristupam u ovoj emisiji, naznačava već samo njezino ime - ona je starija od serije razornih potresa u Hrvatskoj, no otad svi sigurno dobro znaju što su to aftershockovi, dakle povratni udari nekog potresa. Hoću time reći da ništa nije od jučer i sve negdje ima svoje zašto, i "Aftershock" ukazuje na to da prateći politiku mozak stalno treba ostati uključen i da je toliko toga što se događa samo povratni udari neke vijesti, događaja, procesa koje se možda smetnulo s uma ili ih se nije povezalo s onime što se danas zbiva.
Emisija ima prepoznatljiv zvuk i ton. Koliko je toga rezultat spontanosti, a koliko pažljive pripreme?
"Aftershock" se pomno priprema, nema tu spontanosti... osim u trenutku kad ga osmišljavam i pišem. No i to se temelji na materijalu koji pripremim i skupim za svaku emisiju, aktualnog materijala naravno, a radeći dugo imam puno vlastite arhive i njome se aktivno služim jer u tome i jest point - podsjetiti slušatelje da se nešto ne zbiva samo od sebe. To je moj mali prilog građanskoj osviještenosti o tome što se zbiva. "Aftershock" sama izvodim i montiram, završni glanc onome što sam složila naravno daju tonski producenti.
U čemu vidite razliku emisije u odnosu na druge radijske formate u Hrvatskoj?
"Aftershock" je primjer strogo kontroliranog etera u kojem nit jedan zvuk, a ni informacija nije slučajan. Svi koji montiraju i emitiraju znaju da se i u montaži događaju i slučajna magična čuda, kad ti neki zvuk ili ton "uleti" taman onako kako treba, glazba kad ti točno pogodi atmosferu. "Aftershock" pomno je planiran, a i računa na te božanske momente.
Imate li omiljenu epizodu ili trenutak iz emisije koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Teško je odabrati, svaku pokušavam napraviti izuzetnom, a napravim ih 40-ak godišnje. Zanimljiva je, i mislim jako dobra, bila ona koju sam napravila prije par godina za 30. godišnjicu pada Vukovara - tad sam ponovno producirala emisiju koju sam emitirala pradavne 92., mijenjajući tek stvari koje zbog proteka vremena nisu važne ili ne stoje. Smetalo mi je što se tom gradu i njegovim stanovnicima radi svakogodišnjim kolonama i obilježavanjem. To da se gradu koji je prelijep, bogat i stvoren za uživanje u životu, a imao je nesreću da jednom doživi takvu strahotu, sada ne dopušta da prodiše i napokon krene dalje. Ove godine, recimo, mislim da je odlična ona emitirana u tjednu kad je izgorjela zgrada Vjesnika, bio je to ustvari pogled u ono što se zbivalo s medijima tokom vremena, sve nekako povezano upravo s tom zgradom. Ili na primjer - emisija kojom sam krenula u sezonu, reminisciranjem crnog ljeta 2025. i emisija nakon serije napada osoba u crnim kapuljačama u studenom prošle godine.
Što vas osobno najviše privlači radiju kao mediju, pogotovo danas, u digitalno doba?
Radio je moja vječna ljubav, zvuk me opija, volim se njime izražavati, a i mislim da mi dobro ide;)). Digitalno doba izrazito je zanimljivo i izazovno, sad su pale sve ograde, mediji se preklapaju, nema jasnih granica. Meni je to jako uzbudljivo jer prostor za igru i nadmetanje je veći. Radio tako opet može dokazivati da ne stoji ona stara fraza da će nestati, da je mrtav, ta uvijek ista prognoza koju mu, otkad radim, a radim dugo, stalno ponavljaju.
Kako gledate na aktualno stanje hrvatske radijske scene? Ima li dovoljno prostora za inovativne i autorske sadržaje?
Pa formalno i nema baš, nažalost. S tehnologijom, istina, prostor za izražavanje ustvari biva neograničen, postoje platforme na kojima se možeš izraziti, no tu je pitanje koliko se to dobro na tako malom jezičnom prostoru kao što je hrvatski, može i dobro naplatiti.... ako, jasno, nisi influenser recimo lifestyle i sličnog tipa. Formatirani radiji, kakvih je većina među radio stanicama, nisu ni stvoreni da bi njegovali autorstvo i inovativne pristupe, a javni servis koji bi morao biti prostor za takvo što sužava ga i zaboravlja da mu je uloga upravo tako djelovati, banalizira se i uzaludno natječe s medijima koje i ne smije smatrati svojom konkurencijom.
Tko će vam biti pratnja na dodjeli Večernjakove ruže 20. ožujka u HNK?
Nisam o tome još razmišljala, vjerojatno netko od kolega.