U sobi za provođenje eksperimenta bile su razbacane igračke. Barbike su ležale na podu, a uz zid je stajala velika lutka na napuhavanje s crtežom klauna. Pištolj je bio na stolu, a u košarama u regalu bilo je još mnoštvo šarenih plišanaca, alata i autića. Jedno po jedno dijete ulazilo je u prostoriju i smjelo je koristiti bilo koju od igračaka. Najčešće je odabir pao na lutku na napuhavanje, ali s njome se nisu igrali. Udarali su je nogama i šakama, gurali o zid, bacali u zrak i savladavali je na pod gdje bi je i dalje tukli. Neki su joj čak uperili pištolj u lice ili koristili čekić kao oružje.
Opisano istraživanje provedeno je nakon što su 1950-ih započele kontroverze oko djece koja su nasilna zbog gledanja televizije. U istraživanju Bobo Doll Experiment jedna skupina djece gledala je odraslu osobu kako tuče lutku na napuhavanje. Druga skupina nije vidjela nikakvo nasilje, a sva djeca potom su se mogla igrati. Djeca iz prve skupine oponašala su viđeno i tukla lutku dok djeca iz druge skupine nisu bila nasilna. Istraživači su zaključili kako djeca, između ostalog, uče oponašanjem onoga što vide.
Još od tog istraživanja pa sve do danas nasilje u medijskim sadržajima za djecu ostalo je zamršena tema. Na jedno pitanje svi žele znati odgovor – hoće li dijete biti agresivno ako na televiziji ili internetu gleda nasilne sadržaje?
Mišljenja, kako laika tako i stručnjaka u ovom području, su i danas podijeljena, ali generalni zaključak je – nije potpuno sigurno. Gledanje nasilja svakako utječe na djecu, ali na to hoće li ona u budućnosti postati nasilna utječe više čimbenika.
Važno je uzeti u obzir jesu li djeca već prije gledanja nasilnih sadržaja pokazivala znakove agresije, a i to kakav je sadržaj moglo bi učiniti razliku. Ukoliko je on humorističan ili pokazuje negativne posljedice za počinitelja, postoji manja šansa da će djeca poslije gledanja oponašati agresivno ponašanje. Isto tako bi moglo djelovati i je li prikazana patnja i bol onoga koji je pretrpio nasilje. Manje poistovjećivanje djeteta s likom koji je bio nasilan isto rezultira manjom šansom za ponavljanjem nasilja.
Najviše je mišljenja zato priklonjeno tome da djeca postaju nasilnija ako učestalo viđaju televizijsko nasilje, ali to nije jedini faktor zbog kojega su postala takva. Tako i Agencija za elektroničke medije napominje da televizijsko nasilje od 'dobro funkcionirajućeg' djeteta zato neće napraviti nasilnika jer za to bi dijete moralo biti, primjerice, socijalno isključeno ili imati neprimjerno obiteljsko okruženje.
Situacija danas
Više od 30 posto djece koristi internet nekoliko puta tjedno, a najviše ga koriste u jednu svrhu – gledanje video sadržaja. U UNICEF- ovom istraživanju sva djeca izražavaju kako za to najčešće koriste mobitel, a razlog im je svima isti. Kada koriste mobitel, suočavaju se s najmanje roditeljske kontrole i uređaj ne moraju dijeliti s drugim ukućanima.
Svi roditelji obraćaju pažnju na sadržaje koje njihova djeca konzumiraju. Međutim, posljednje relevantno istraživanje iz 2018. godine upozorava kako svi to rade prerijetko. Osim toga, poneki roditelji još su uvijek nedovoljno informatički spretni ili medijski pismeni. Zbog toga kod njih izostaje pravovremena ili ispravna reakcija.
Tako hrvatska djeca redovitije počinju gledati televiziju već između druge i treće godine života. Tome je tako iako stručnjaci preporučuju izbjegavanje televizije u što većoj mjeri sve do navršene pete godine. Naime, do ove dobi djeci je teško razlučiti stvarnost od fikcije, a i štete im brze promjene slike.
Usto, polovica djece iz spomenutog istraživanja priznala kako je u nekom periodu korištenja interneta bila izložena neprimjerenom sadržaju – nasilju, seksu ili samoozljeđivanju. Do kraja svojeg osnovnoškolskog obrazovanja, prosječno dijete će vidjeti osam tisuća ubojstava i sto tisuća drugih oblika medijskog nasilja. A ovo je predviđanje koje se odnosi samo na tradicionalnu televiziju. Uzme li se u obzir današnje internetsko okruženje brojke se samo penju.
Postoji rješenje problema
Roditelji su u današnje digitalizirano vrijeme postali suočeni s činjenicom da je teško kontrolirati što njihova djeca gledaju, a i gdje. Djeca su okružena medijima i osim u obiteljskom domu, oni se nalaze na drugim mjestima gdje je utjecaj roditelja gotovo nemoguć. Pa ipak, djelovanje na ono što je u njihovoj mogućnosti može biti od pomoći.
Osim što stručnjaci roditeljima preporučuju objašnjavanje medijskih sadržaja djeci te zašto taj sadržaj nije dobar za njih, primjereno je rješenje postavljanje roditeljskog nadzora na uređaje kojima oni imaju pristup.
Nadalje, neki programi na zahtjev danas imaju posebno kreiran sadržaj za djecu. Jedan je primjerice i EON TV unutar kojeg se nalazi poseban profil namijenjen najmlađima, EON Kids. Osim što sadrži programe sigurne za djecu, EON Kids djeci se prilagodio i svojom jednostavnošću i dječjim TV upravljačem.
Prelazak iz EON Kids u druge profile je onemogućen lozinkom što znači da dijete može gledati zabavan i siguran sadržaj bez opasnosti da 'slučajno' zaluta u opasne i nepoželjne programe.
Sadržaj nastao u suradnji s Telemach Hrvatska.