"Njegov glas prepoznaju kumice na tržnicama, političari u Saboru i influencerice na TikToku. Ima oštar jezik, glatku glavu i slušate ga u jingleovima i naravno u Skeneru", tako je na stranici Laganini FM-a predstavljen Kornelije Hećimović, nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji radijska osoba godine.
Traže li ljudi selfie s vama kad vas "razotkriju"?
Nažalost, slabo. Ali zato zdušno znaju komentirati ono što su čuli u Skeneru. Svaki politički i društveni komentar kod nas izaziva žestoke reakcije, i to s obje strane spektra. Slušatelji su strastveni jer svi u Hrvatskoj mislimo kako smo veliki stručnjaci za nogomet, glazbu i politiku. Volim tu komunikaciju, te momente i susrete u kojima vam netko prepozna glas i način govora. To je zaista lijep kompliment. Najljepši.
Nakon nominacije za Ružu, komentirali ste da je bolje za osobu godine nego za životno djelo.
Nagrade za životno djelo dodjeljuju se na kraju karijere, katkad i postumno, a mislim da imam još dosta toga podijeliti sa slušateljima i zbog toga me zaista iskreno razveselila nominacija, pogotovo nakon ovakve, možda i najteže godine u mojoj radijskoj karijeri. Govorim naravno o požaru u kojem smo sve izgubili. Na dodjelu u HNK sasvim ću sigurno doći s kolegicom Dorom Izabelom Micelli, s kojom svakodnevno stvaram naš jutarnji show, našu "Dobru vibru". Nominacija je na papiru moja, ali bez Dore je ne bih dobio. Osim toga, uz nju čak i ja bolje izgledam.
Je li u doba streaminga, podcasta i TikToka radio relevantan medij?
Radio je posebna emocija i dvosmjerna komunikacija. Slušatelji imaju potrebu s nama podijeliti svoju sreću i tugu. To s podcastom ili TikTok videom ne možete. Konkurencija je naravno svakim danom sve snažnija, ali radio ne gubi čar i mistiku. Uostalom, još od pojave televizije predviđao mu se kraj, a evo nas, u 2026. i dalje smo itekako živi i zanimljivi.
Što je slušateljima danas važnije - glazba, osobnost voditelja, osjećaj da netko razgovara s tobom? Sluša li se radio drukčije nego u vrijeme Radija 101, kad ste počeli?
Razlike su naravno velike, štošta se u radijskom mediju promijenilo u zadnjih 30 godina, ali u čemu nije? No što sam stariji, to sam manje nostalgičan. Nostalgija je krasno mjesto na kojem nam je uvijek ugodno i nekako toplo, tamo se osjećamo kao u bakinu zagrljaju, no istovremeno je i velika zamka jer nas želi uljuljkati i uspavati. Nema ništa loše u malo sjete, ali ne želim da me ona preuzme. I danas postoji puno sjajne glazbe, divnih mladih ljudi i novih ideja. Vidim to ne samo kroz moj rad na Laganiniju nego i kroz "Inkubator dobre glazbe" koji s kolegicom Anom Radišić radim za Hrvatsku diskografsku udrugu. Radio se danas definitivno sluša drukčije i vjerujem površnije, ali mislim da to nije specifično samo našem mediju. Sve je postalo užurbanije i komprimiranije. ZIP-ali smo si živote na neki način. No, svejedno, ponavljam: nekada je uistinu bilo dobro, ali ni danas nije loše. Dapače.
Sve do požara Laganini FM bio je u Vjesnikovu neboderu. Kako ste reagirali kad ste čuli da gori?
Jeza me prolazi kad se sjetim te noći. Nikada nisam doživio požar, pogotovo ne tako razoran. Srećom, sve to dogodilo se u doba kad nije bio nikoga u studiju i redakcijama. Laganini FM-u sve je izgorjelo u tom požaru i to nije fraza niti pretjerivanje, doista nije ostalo ništa. Moram iskoristiti prigodu da zahvalim kolegama s drugih stanica koji su nam u vrlo kratkom roku pomogli s posudbom opreme da bismo uopće mogli početi s emitiranjem. Slušatelji su također bili divni, nudili su nam svoje kompjutore, ploče, CD-ove, zvučnike... Divno je u tragediji osjetiti da niste sami i da nekome nedostajete.
Kad ćete ući u nove prostorije?
U eteru nas nije bilo 48 sati, a proces povratka još uvijek traje. Još smo na privremenoj lokaciji, praktično smo izbjeglice u vlastitom gradu. Zbog svega toga i dalje nam se povremeno dogodi kraći prekid programa, šum ili neki treći tehnički problem, no radimo intenzivno na tome da uđemo u nove prostorije s novom opremom i starim, dobro poznatim ljudima i glasovima. Pripremamo i puno iznenađenja i novosti. Zato posebno želim zahvaliti svim slušateljima, koji imaju razumijevanja, te našim sponzorima, partnerima i poslovnim prijateljima koji nas prate i sada kad je najteže. A u taj krug, usuđujem se reći prijatelja, ovom mojom nominacijom, definitivno spada i Večernji list.
Kako je uopće bilo dolaziti na posao u pusti neboder?
Čudan je bio taj Vjesnik, ta zgrada koja je imala slavnu prošlost, ali je negdje po putu ostala zaboravljena. Mi smo na njegovu vrhu, 16. katu bilo praktično jedini njeni stanovnici. Bilo je pusto, ali je istovremeno bilo i čarobno gledati Zagreb s te visine. Nedostajat će mi taj pogled. No mala je korist o gledanja preko ramena, u rikverc... Znam da govorim u ime svih kolega s Laganini FM-a kad kažem da vjerujemo u nove početke: u mitološke fenikse i stvarne ljude koji na pepelu grade nešto novo.