Livio Morosin u zadnje vrijeme prilično je aktivan i medijski prisutan: nastupio je na otvorenju Pulskog filmskog festivala i sa 150 pjevača pulskih zborova izveo pjesmu "More dimboko, nebo visoko", a nedavno je objavio novi album "Nebo zgor Pomera" koji opet potvrđuje da nije izgubio ništa od inspiracije i kreativne oštrice s kojom je započeo karijeru. Karijeru u kojoj je potpisao neke od najboljih domaćih albuma ("Bura tramuntana" s etno glazbenikom Dariom Marušićem), ili napisao pjesme za najuspješniji domaći album ča-vala, "Gušti su gušti" Alena Vitasovića. Puno toga Morosin je snimio između eksperimentalnih Gustaph y njegovi dobri duhovi, etna Anelida i svojih solo albuma, a "Nebo zgor Pomera" vraća ga formatu, uvjetno govoreći, konvencionalnije pop glazbe, ali one koja svojom modernošću i sukladnošću sa svijetom opet pokazuje kakav je majstor.
Kako zvučati svjetski relevantno, a ostati potpuno svoj, čuje se na "Nebo zgor Pomera", albumu potpuno inficiranim Istrom, čije pjesme na lokalnom leksiku odmah osjetite kao prirodni Morosinov izraz kojemu je tijekom desetljeća dao svoj poetsko/skladateljski karakter i sadržaj. "Nebo zgor Pomera" suradnja je s aranžerom Ivanom Arnoldom i producentom Edijem Cukerićem, a rezultat je jedan od najboljih ovogodišnjih domaćih albuma. Koliko god Morosinove pjesme bile sjajni komadi lokalne tematike i intimističkih tekstova, toliko su i pandan svjetskim prvacima, pa ga možete slušati i kao albume Marca Ribota ili Marka Lanegana. "Nebo zgor Pomera" zvuči kao da ste uronili prst u more u Istri i povezali se sa svjetskom scenom, a naturalna, prozračna produkcija Edija Cukerića izvukla je maksimum iz odličnih pjesama kakve zna napraviti i Damon Albarn sa Gorillaz.
Uz glas i pjesme Morosina, Ivana Arnolda koji je napravio aranžmane i odradio klavijature i programiranje, Arsena Pliška na gitari, Vedrana Unukića na basu i bubnjara Andreja Baraca, "Nebo zgor Pomera" zvuči kao zavodljiva iskaznica domaćeg podneblja kojeg je autor preuredio u svjetski relevantan iskaz. "Nebo zgor Pomera" dio je projekta "Pionirski dom", koji vodi Cukerić, sniman 2025. godine u Rojcu u Puli, u sklopu 6. Rezidencije "Pionirski dom", čiji su svi albumi objavljeni na vinilima i streaming servisima.
Nije nimalo čudno da smo od Livija Morosina dobili izvrstan novi album, jer govorimo o čovjeku koji je autorski osmislio neke od najboljih izdanja domaće glazbe, etna kako se ta scena zvala devedesetih; bio je na vrhu ča-vala i domaćeg etna s albumima koji do danas ostaju među najznačajnijima. S jedne strane na sceni bili su estetski sjajni "konzervatori" izvorne glazbe Lidija Bajuk i Dunja Knebl, a s druge eksperimentu naklonjeni Legen, Tamara Obrovac, Boxer i Ratko Vojtek. Koliko je prva struja bila sklona tradicionalnom iščitavanju izabrane materije, a druga radikalnijem eksperimentu u kojem su elektronska glazba ili jazz podjednako važni kao i osnovna etno-supstanca, toliko je Livio Morosin bio prečac ili poveznica između lokalne tradicije i čistokrvnog popa.
Ne treba smetnuti s uma prijašnje Morosinove zasluge u popularizaciji ča-vala i svojevrsnoj ulozi sive eminencije pravca koji je devedesetih odigrao itekako bitnu ulogu na domaćoj sceni. Uostalom, bez Gustafa, Vitasovića i još nekih, diskografski dometi devedesetih bili bi siromašniji taman koliko su njihovi albumi pomakli granice masovno popularnog unutar domaćeg popa i rocka. S druge strane, joint venture projekt Morosina i Marušića bio je odmak od pop-matrice prijašnjih Morosinovih radova s Vitasovićem, pa čak i pitkijeg samostalnog albuma "I Anelidi su bili crnci", prema hermetičnijem glazbenom istraživanju.
Kao član utemeljitelj prve formacije Gustafa Livio Morosin je kao autor i glazbenik od 1980. nadalje sudjelovao u važnim estetskim probojima na domaćoj glazbenoj sceni. Sklonost eksperimentalnom pristupu ranih Gustafa i bijenalnim nastupima (Morosin je s Gustaph y njegovi dobri duhovi nastupio na zagrebačkom Bijenalu 1983.), bitno će, kasnije će se vidjeti, odrediti njegov rad u devedesetima. Nakon golemog komercijalnog uspjeha albuma Alena Vitasovića "Gušti su gušti" (1993.), na kojem je Morosin bio glavni autor, opet mijenja smjer i pod vlastitim imenom objavljuje samostalni album "I anelidi su bili crnci" (1996.). Ambicioznim albumom "Bura tramuntana" (1999.), snimljenim u društvu Marušića, Morosin je stvorio jedan od najzanimljivijih proizvoda domaće scene, nagrađenog Porinom u kategoriji najboljeg etno albuma.
Uzevši u obzir Morosinov istaknuti pop-senzibilitet i Marušićevu etnografsku "specijalizaciju" i upućenost u tajne instrumenata poput sopela, roženica, dvojnica i drugih, "Bura-tramuntana" bila je uspjeli spoj dvaju različitih pristupa, pomirenih autorskom koalicijom unutar zajedničke koncepcije. Gostujući instrumentalisti iz drugog "ceha", Neven Frangeš, Mario Mavrin, Hrvoje Rupčić, Max Juričić i ostali, pridodali su "svjetovne" sviračke elemente, propustivši istarsku tradicionalnu glazbu kroz jazz pasaže, ali je "Bura-tramuntana" u završnici prije bila nadahnuto istraživanje nego komercijalno kalkuliranje s jazzom ili elektronskom ambijentalnom glazbom.
"Bura tramuntana" bila je odmak od pop-matrice prijašnjih Morosinovih radova s Vitasovićem. Sličan korak prema "hermetici", iako s drugim sredstvima, osjećao se i na albumu Livio Morosin Banda "Best Off", s "pomaknutim" udjelom noisea, tradicionalne glazbe i dominantne električne gitare. Novo Morosinovo usmjerenje već se ranije moglo čuti na koncertima, što i nije bilo čudno jer je "Best Off" pripreman nekoliko godina. Ako je ranije definirao rječnik ča-vala i istarskog popa, "Best Off" mogao se shvatiti kao postavljanje kontura Morosinova hard-rock istarskog etna. Mješavina bučne podloge mogla se učiniti iznenađujuća, ali čim ste čuli pjesme i Morosinove vokale, bilo vam je jasno da se radi o pažljivo odabranoj strategiji.
"Best Off" bio je sastavljen od starih i novih Morosinovih pjesama i postavljen kao zvučna diverzija koja je ukidala predodžbe o lirskom, milozvučnom etnu. Vokalna ograničenja nadoknađena su strašću i bendovskim pristupom u kojem su se (pretežito) Black Sabbath spajali sa lirskim trenucima poput "Po ud mene" ili "Nikad tako velik misec". Stari suradnik Dario Marušić bio je zadužen za tradicijske instrumente, ali su oni su taj puta korišteni u manjoj količini. Na redu je bila "elektrika" i Morosin je očito uživa u takvom izboru.
Koliko je istarska scena pretvorila je ča-val u simbiozu lokalnog leksika i globalne pop zvukovnice, s nekima od najvećih hitova tih godina, svjedočila je i jedna zanimljiva kompilacija.Tematsko-zemljopisne zbirke nisu nikakva novost, jedino o čemu zapravo ovise jest kvaliteta imena s pojedinog područja. Kolekcija "Lipo je u Istri bit" isticala je poznate glazbene posebnosti poluotoka koje su protagonisti poput Gustafa, Tamare Obrovac, Darija Marušića, Livija Morosina, Alena Vitasovića i mnogih klapa, marljivo gradili dugo godina. Rijetko pristajući na kompromise, pop-rock-etno pjesmarice Istre, pogotovo gledano na veličinu teritorija, bila je izuzetno visokog prosjeka, a obavila je i zadatak dati natuknice o mnogim izvođačima, nakon čega slijedi terensko, samostalno istraživanje svakog slušatelja ponaosob.
Morosin je često surađivao i s Radom Šerbedžijom, gledao sam i par njihovih zajedničkih nastupa, a Šerbedžijin album "Orihi, Orihi" ostaje sjajan dokaz zanimljive suradnje. Sve je počelo s planom da Livio Morosin napiše glazbu za predstavu Šerbedžijina teatra Ulysses, a završilo s kolekcijom pjesama na prvom pravom Šerbedžijinu albumu. Prilično neposredno i nefalsificirano, album je u sebi objedinio Šerbedžijin glas, istarsku melankoliju i svirku odličnog Morosinova benda s pojačanjem u vidu Marušića i gostima Putokazima, Mirom Furlan i slovenskim kantautorom Vladom Kreslinom. Nakon opuštenijeg zajedničkog nastupa u dvorani kazališta Vidra u sklopu etno festivala Nebo, pa zatim koncerta u Tvornici, album "Orihi, Orihi" stigao je kao sjajna prilika za provjeriti kako Šerbedžija i Morosin mogu autorski funkcionirati zajedno. Osim toga, važno je reći da se Šerbedžija na zagrebačke pozornice početkom dvijetisućitih, nakon dulje stanke i problema koje je imao, vratio prvo suradnjom s Morosinom, a tek poslije kazališnim projektima.
Još jedan bitan dio Morosinova rada obuhvatila je kompilacija "Tri naranče", sa snimkama pjesama predstavljenih na etno-festivalima u Neumu između 1996. i 2005. Ako je ranije definirao rječnik ča-vala i istarskog popa, zbirka "Tri naranče" s deset pjesama - često temeljenih na tradicionalnim predlošcima - ocrtavala je konture paralelne Morosinove festivalske karijere, najčešće superiorne ostalim neumskim, povremeno i artistički neumnim pokušajima. Skoro sve bile su su snimljene ili napisane u društvu Darija Marušića. Nakon toga, od 2007. do 2018. Morosin je objavio četiri albuma ("Livio Morosin", "Glas Istre", "Motovun" i "Hereza"), da bi aktualni "Nebo zgor Pomera" stigao nakon dulje stanke, kao usporedivo visokokaloričan proizvod odavno provjerenog i dokazanog autora.