Slavko Nedić, glazbeni urednik Hrvatskog katoličkog radija, dobitnik je visokog državnog priznanja – Reda hrvatskog pletera. Ovo mu je odlikovanje uručeno povodom Dana neovisnosti za izniman doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi i dugogodišnji rad na promicanju i njegovanju duhovne glazbe. Nedić je proslavio 50 godina umjetničkog djelovanja, a ove je godine i dobio Večernjakovu ruću za radijsku osobu godine. U razgovoru donosimo kako doživljava ovu nagradu, što za njega znači priznanje države te što ga i dalje motivira u stvaralaštvu i djelovanju na Hrvatskom katoličkom radiju.
Kako ste doživjeli vijest da ste odlikovani Redom Hrvatskog pletera? Red hrvatskog pletera je lijepo i vrijedno priznanje i dobiti ga iz ruku Predsjednika Republike Hrvatske velika je čast. Ovo odlikovanje ima posebnu draž u odnosu na sve druge nagrade koje sam do sada primio. Sve su one bile specijalizirane nagrade za glazbeni (skladateljski, aranžerski i producentski) ili novinarsko radisjki rad. Ovo je prvi put da je jednim priznanjem, odnosno odličjem uključene te dvije moje velike ljubavi glazba i radio koje su mi eto postale i profesija.
Što vam ovo priznanje osobno znači nakon pola stoljeća umjetničkog i radijskog rada? Odlikovan sam zbog svoje dvije velike ljubavi. Dakle dobio sam ga 50 godina umjetničkog rada, što je priznanje mom glazbenom i skladateljskom putu, a s druge strane, što mi je jednako važno, za uređivanje glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija. Dakle ako je jedan dio ovog odlikovanja osobni za 50 godina umjetničkog rada ovaj drugi je plod zajedničkog rada cijelog tima glazbenjaka na HKR i onih koji su tu sada i onih koji su proteklih 30-ak godina sudjelovali u njemu. Ja sam samo koordinator, ili, nogometnim rječnikom rečeno, selektor jednog krasnog tima koji to radi s puno ljubavi. Stoga mislim da je ovo odlikovanje pokazatelj da se dobar glas dobrog radija daleko čuje pa očito i do Pantovčaka".
Dobitnik ste i ovogodišnje Večernajove ruže. Vjerujem da vam i ta nagrada itekako znači? Ništa u životu ne radim za nagradu, dobio sam od Boga darove i ja ih samo širim dalje. Stoga, bez obzira na popriličan broj objavljenih skladbi ja za sebe radije kažem da sam sakupljač Božjih nota nego skladatelj odnosno sijač Božje riječi na radiju odnosno u svojim tekstovima koje pišem. Ali bih lagao kad bih rekao da mi nagrade ništa ne znače. Čak što više. Lijepo je kad ti, pored ljudi koje dirne tvoja pjesma ili emisija ili tekst i sama struka kaže da si to dobro napravio si dobro napravio i da vrijedi. Iznenadila me je nominacija za Večernjakovu ružu a koje je tek iznenađenje bilo osvajanje Ruže ne mogu vam opisati. Iako sam znao da je moja emisija 'Ljudi iz sjene' jedinstvena u Hrvatskom eteru osvajanjem Večernjakove ruže ona i druge stvari koje radim na radiju dobile su veliko priznanje i izvan etera Hrvatskoga katoličkog radija.
Kada pogledate unatrag, postoji li trenutak ili razdoblje koje smatrate prekretnicom u vašoj karijeri? bIskreno ne postoji, ja cijeli život nastojim biti vrijedan radnik na Božjoj njivi u svakom segmenta svog rada. Radim ono što volim, neizmjerno sam Bogu zahvalan za to jer danas se malo ljudi može pohvaliti da radi ono što voli i voli ono što radi a to se onda osjeti i u mojim skladbama, tekstovima, uredničkim emisija i šihtama.
Kako se, po vašem mišljenju, tijekom godina promijenio odnos publike prema duhovnoj glazbi u Hrvatskoj? Duhovna glazba je uvijek imala svoje poklonike. Neka u vremenima medijske zapostavljenosti bilo je nemoguće da duhovna glazba ima medijsku zastupljenost kao neki drugi glazbeni pravci. Nekad je bilo nezamislivo da netko iz crkvenih krugova dobije neko značajno strukovno priznanje a danas je normalno da netko dobije Večernjakovu ružu i odlikovanje predsjednika za svoj glazbeno duhovni rad. Slična je situacija i u duhovnoj glazbi koja danas na vrlo zavidnoj produkcijskoj razini, koja puni i naše najveće Arene i po nekoliko puta. Iskrena pjesma dušu dira.
Nakon 50 godina uspješnog rada, imate li još profesionalnih ciljeva ili ideja koje biste voljeli ostvariti? Toga ima napretek. A joj ovo pitanje bih najradije preskočio. Naime u ovih 50 i nešto godina puno sam toga napravio i ponosim se s time ali ima još puno stvari koje mi stoje u ladicama i čekaju vrijeme da im se posvetim. Nadam se da će me Bog dovoljno poživjeti da moja rock opera „Muka Kristova“, oratoriji 'U sjeni križa“ i „San svetog Josipa“, tamburaški balet „Bećar na bunaru“ zatim knjiga „Cro sacro scena od Žeteoca do danas“ ugledaju svjetlo dana. Dakle to je na čekanju a ovih dana mi izlaze dvije skladbe „Oporuka Dominika Baraća“ koju izvodi Klapa sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice te pjesma „Miy Dim, Poruch Lyudey Tykh“ kojeg izvode Marianna Ilkiv, Snizhana Koverha feat Scedrik Choir et Terra Cantata čiji je cilj uz Hrvatskog Caritasa pokrenuti novu pomoć Ukrajini. Također ovih dana, u izdanju Croatia Recordsa bi trebao izaći dvostruki album „Slavko Nedić Gold Collection“. Dakle nagrade nisu poziv na mirovanje i uživanje u lovorikama nego nova motivacija da se ide dalje.
Čestitke.